Da odmah razjasnimo nešto – činjenica da sam u prvoj rečenici istaknuo da Dum Dum Girls nisu genijalan bend ne znači da one nisu jako dobre u onome što rade. Dapače, s "I Will Be" su me odmah osvojile kao bend koji je u cijeloj poplavi neoshoegaze bendova stvorio atmosferu najbližu onome što je činila neprežaljena grupa Lush, a to je, u mojim pojmovima, nevjerojatan kompliment. "Only In Dreams" je sve to učvrstio, a jako dobar koncert u Purgeraju, na kojem su me potpuno razoružale izvođenjem "Sight Of You" grupe Pale Saints, me praktično potvrdio kao fana grupe. "End Of Daze" EP se slušao nemilice, a kada je početkom godine prvo najavljen novi album, a nedugo nakon njegova objavljivanja i novi koncert u Zagrebu, rado sam pažnju opet skrenuo na Dee Dee Penny i njene kolegice.

"Too True" je nastavak priče koju Dee Dee priča od početka karijere, ali je ujedno i njeno novo poglavlje. Već u uvodnoj "Cult Of Love" jasno se čuje razlika u odnosu na "Only In Dreams". Doduše, kao i u uvodnoj pjesmi tog albuma, "Always Looking", i "Cult Of Love" u naravi ima tu lijepu surf gitarsku dionicu, ali ona ovdje nije podebljana pomalo prljavim bendom nego synthevima i ritam mašinom. Asocijacije na osamdesete su neminovne, a one ostaju i prilikom preslušavanja sljedeće pjesme, "Evil Blooms". Doduše, ona ima više gitara, ali to je to. Dakle, Dum Dum Girls su skrenule sa shoegaze voda i dodale puno više elektronskih zvukova u cijelu priču, a samo je pitanje je li uzrok tome što je Dee Dee opet odlučila praktično cijeli album snimiti sama (u pomoć je priskočio samo Sune Rose Wagner iz The Raveonettes koji s njom surađuje već nekoliko godina) ili su svi ti noviji synth bendovi utjecali na nju. No, odgovor i nije toliko važan.

Važno je da se ipak, kako album odmiče, u cijelu priču uključuju i dream pop/shoegaze zvuci. Nakon što je to otvaranje odrađeno s polovičnim uspjehom ("Cult Of Love" ima taj hitoidni štih, a potpuno uvlači u album stihom 'I belong to the cult of love; won't you join to?', a "Evil Blooms" na prvu osvaja, ali pomalo dosadnjikavi način pjevanja nakon par slušanja ubija taj početni elan), "Too True" ima taj užasni trenutak s bezveznom "Rimbaud Eyes" koji bi proglasio umjetnim em-ti-vi-evskim uratkom samo kada bih znao da se na toj tv postaji još uvijek emitira glazba (da, gleda li itko više MTV uopće?).  Prva trećina albuma u globalu i nije previše obećavala, ali onda su se stvari popravile.

Prvo je s "Are You Okay?" Dee Dee pokazala da zna napisati lijepu laganu pjesmu, "Too True To Be Good" je pjesma koju je lagano pjevušiti i uvuče se pod kožu, a "In The Wake Of You" ima tu savršenu kombinaciju upečatljivog rifa, dobrog ritma i prelijepog vokala. Na nju se odlično uklapa apsolutni hitić albuma, pjesma "Lost Boys And Girls Club" koja na pravi način reflektira zbog čega mi je Dum Dum Girls draga grupa. Lijepi gitarski rif, usporena synth podloga, klasični shoegaze stihovi 'there's no particular place we are going; still we are going'. Meni dosta. Nešto kasnije sličnu atmosferu stvara i "Under These Hands" (između ove dvije pjesme se smjestila solidna "Little Minx"), najdraža mi pjesma na albumu, a tu je titulu vjerojatno zavrijedila jer me najviše podsjeća na ranije Dum Dum Girls radove. "Trouble Is My Name", zatvarajuća pjesma albuma, još je jedna dobra laganica koju ovaj bend redovno isporučuje.

"Too True" nije album koji će završiti na samom vrhu godišnjih top lista, ali nikako nije ni bezvezan album što ste mogli pročitati u nekim, ne toliko zakašnjelim poput ove, recenzijama. Nakon svojevrsnog hommagea devedesetima, odnosno barem prvom dijelu tog desetljeća, u ranijim albumima, Dum Dum Girls su otišle koju godinu ranije i pridružile se eksploatiranju naslijeđa osamdesetih. Uz one prvoloptaške poveznice s The Cure ili Siouxsie And The Banshees, koje se povlače uz ovaj album, mene ipak sve skupa više podsjeća i na britanske underground heroje iz zog vremena poput A.R.Kane, Biff Bang Pow! ili čak i The Felt.

Očigledno je da Dee Dee voli pratiti trendove, barem što se tiče toga koji je retro glazbeni pravac u kojem trenutku aktualan. Kada su se Dum Dum Girls prvi put pojavile, novi val shoegazea je bio u punom zamahu pa ih nije bilo teško usporediti s Lushom. U međuvremenu je retro ekipa s tremola i reverba skrenula pogled na sinteve pa se takvo što čuje i na ovom albumu. Međutim, nije Dee Dee luda i potpuno promijenila stil već je sve to ukomponirala u još jedan zgodan albumčić s pokojim lošim, dosta dobrih i ponekim odličnim trenutkom. Zovite je proračunatom ili kako god hoćete, ali joj ne možete oduzeti činjenicu da zna napraviti odličnu dobru pjesmu. I to više puta. Dosta više puta.