Volim grupe koje u dvije-tri godine postojanja objave dva albuma i nekolicinu EP-ova. Odmah je jasno da se ne radi o nekim sporadičnim glazbenicima već o kreatorima kojima ideja ne manjka. Ili su jednostavno svjesni svojih 5 minuta slave pa ih žele proživjeti na najbolji/najbrži/najsadržajniji mogući način.

Uglavnom, nekoliko dana nakon odličnog koncerta u Zagrebu, Dum Dum Girls su objavile svoj novi EP nazvan "End Of Daze". "I Will Be" i "Only In Dreams" su bili rado viđeni gosti u mom winampu i walkmanu, koncert me, kako sam već rekao, dosta oduševio pa je bilo posve logično što sam željno iščekivao da vidim što su novoga Dee Dee i ostale cure pripremile.

A pripremile su upečatljivih 18 minuta u kojima su pokazale da u njima stvarno ima 'vatre'. Napravljen u sada već klasičnoj 4AD maniri (bila bi stvarno poetska pravda da barem jedno njihovo izdanje objavi ova izdavačka kuća - ništa nemam protiv Sub Popa, ali kada to već tako zvuči...), "End Of Daze" nam nudi čiste vokalne dionice, jasne i jednostavne ritam dionice te gitare koje variraju od kristalno jasnih dream-pop trenutaka do nešto bučnijih shoegaze valova. Ipak, ovaj EP je nešto drukčiji od ranijeg materijala. Naime, zvuči nešto smirenije. Možda ne glazbeno jer Dum Dum Girls nikada ni nisu bile prenabrijane, ali smirenost se najviše čuje u glasu Dee Dee. Potpuno čiste vokalne dionice bacaju dodatno svijetlo na tekstove koji nisu za Nobelovu nagradu, ali su poprilično upečatljivi. Pogotovo se odnosi na "I Got Nothing", legitiman indie hit za vrijeme kojeg ćete se, čak i prilikom prvog preslušavanja, lako uhvatiti kako pjevušite 'I've got nothing left to say from this day on'.

Hitić je i "Lord Knows" za koju su djevojke snimile i spot, ali koji je ipak za par nijansi slabiji od "I Got Nothing". Uvodna "Mine Tonight" pak potvrđuje onu 4AD priču, pjesma je to koju su mogle napisati i The Breeders, Throwing Muses, a pogotovo Lush (Dum Dum Girls se nezaobilazno moraju usporediti s Lush - možda su mi zbog toga toliko i drage). Sanjiva "Trees And Flowers" ubacuje malo više shoegaze elemenata nego do sada spomenuti trojac, a to je slučaj i sa "Season In Hell" koja s malo bržim ritmom zatvara ovaj EP.

"End Of Daze" nikako nije krucijalan EP baš kao što ni Dum Dum Girls nisu nikakva senzacija. Ove četiri cure jednostavno rade dobru muziku ne krijući svoju impresiju glazbenim devedesetima (onaj Pale Saints trenutak na koncertu i dalje mi se mota glavom) i u tome ustraju. Nekome se može to sviđati, drugima ne. Ja sam od onih prvih.

wearedumdumgirls.com