Nije čest slučaj imati dva izdanja istog izvođača na godišnjoj listi najdražih albuma. Još je teže opravdati takav odabir ako je jedno od njih samo kompilacija krhotina koja je poslužila kao temelj iz kojeg se dalje granala zvučna slika službenog albuma. Osim toga, još se uvijek teško navikavam na činjenicu da se radi o izvođaču ambijentalne glazbe. Ne znam da li je to do godina, ali sigurno je povezano sa sve većim brojem radnih sati provedenih u stolici pred kompjuterom. No, potreba za meditativnom ambijentalnom podlogom nije tu samo da bi rastopila nervozu i izvukla koncentraciju na neko mirnije mjesto. To jednostavno ne bi bilo fer. Zato, iako sam joj često jako zahvalan na poslu, ono što dobivam u tim trenucima je samo vrh ledenjaka.

Tim Hecker je prošle godine uz pomoć Bena Frosta u Reykjaviku na starim crkvenim orguljama odsvirao i snimio prve skice za album "Ravedeath, 1972". Novo izdanje nazvano "Dropped Pianos" donosi nam upravo te skice. Radi se o svojevrsnom spin-offu na kojem autor predstavlja polazne točke budućeg zvuka albuma. Iako nam tih devet skica ne prenosi u totalno ogoljenom izdanju, njihova je zvučna sudbina daleko od one kojoj smo izloženi kada je u igri i masivna dronska armatura s albuma "Ravedeath, 1972".

"Dropped Pianos" na većini mjesta zvuči kao "Ravedeath, 1972" kojeg ste isključili s aparata. Čak je i cover albuma samo tamnija verzija znamenite slike sa službenog albuma na kojoj su uhvaćeni studenti MIT-a u svom prvom bacanju klavira s vrha šestokatnice (The First MIT Baker House Piano Drop 1972). Možda samo kako bi najavile album koji nam se već desio, pri kraju ovog izdanja se mjestimično pojavljuju korozivna bijela buka, duboko zujanje i igre s loopovima i slojevima. U prvom je planu ipak jeka koja se beskrajno rasteže u praznoj crkvi. Na taj način nasumično tipkanje i škripavo pritiskanje pedala orgulja dobiva odlike najboljih ambijentalnih albuma jednoga Briana Enoa. Neće biti drastičnih prijelaza ako "Dropped Pianos" pustite odmah nakon njegovih kultnih ambijentalnih albuma "Discreet Music" i "Ambient 1: Music for Airports".

Dok se "Ravedeath, 1972" svojim meditativnim zujanjem i prigušenom melankolijom suprotstavljao kaosu svakodnevnice i na taj način stvarao prostor za prokazivanje neosviještenog emocionalnog otpada, "Dropped Pianos" nas bez velikih otkrivenja šverca na sami kraj tog procesa – do totalnog popuštanje napetosti. Što naravno ne rezultira uvijek samo spokojnom vedrinom, nego i dozom neupitne tuge. Uz to, ove skice stvaraju ovisnost jer igraju na prvu loptu. Dakako, majstorski kao i većina Heckerovih manipulacija. Samo budite oprezni i nemojte zbog toga zanemariti moć kompletne slike. Nemojte se samo švercati kao ja svakodnevno na poslu.

www.sunblind.net