Novi album Murphysa vjerovatno više nije vijest koja pretjerano uzbuđuje čak i fanove. Naime, zadnjih nekoliko ploča ponudilo je popriličan broj uzoraka koji ukazuju na to da nas ova ekipa iz Bostona više nikada neće počastiti sjajnom punk zabavom kao što je to bio "Do Or Die", niti s jednostavno genijalnom rock pločom obojanom irskim folkom kakva je bila "Blackout". Sve što možemo očekivati tek je gomila pjesama negdje između ta dva vrhunca karijere, uz gomile dobrih vibracija.

Upravo je ta pozitiva danas njihovo glavno oružje. Nije da Murphysi i dalje ne pokazuju socijalnu osviještenost u svojim tekstovima, ali stil pomalo postaje važniji od poruka. Pivo, ekipa, vječna mladost, to su tagovi koji im se pripisuju i koji su postali gotovo važniji od pjesama. Murphysi su danas kult. A kao pripadnik tog kulta, osjećam se pozvanim dobrim dijelom objasniti kako je došlo do toga da jedan, u principu, običan punk bend iz Bostona postane pokret.

Za sve je kriv sport. Iako su Murphysi od ranih dana pokazivali sklonost sportskoj sceni Bostona, tek na albumu "Blackout" odali su joj počast s pjesmom "Time To Go", posvećenoj hokejašima Bruinsa. Naravno, kako to već biva u Americi, ljudi koji vode Bruinse s tim su bili oduševljeni i nije im uopće smetalo te 2003. puštati jednu punk veselicu s razglasa za vrijeme tekmi. Navijačima se stvar toliko svidjela da su je jednom prilikom Murphysi čak i odsvirali uživo na utakmici, a na nastupu im se pridružio i jedan od hokejaša kao gitarist. (Kako je hokej zakon dokazuju i sljedeće činjenice - Legica mi je neki dan oduševljeno gledala kako se dva tipa šaketaju sve dok prvi ne padne na led, što se u NHL-u događa skoro svaku utakmicu, što ju je čak navelo da buljenje u internet zamijeni buljenjem u ESPN, a Neil Young je ponosni vlasnik sezonske karte za utakmice San Jose Sharksa - kao da se nije već napatio dovoljno).

To je bio trenutak u kojem su iz benda jedne subkulture postali bend cijelog grada. Jer, sport jednostavno veže ljude na nekim puno manje kompliciranim razinama i puno je otvoreniji od npr. glazbe. Nije da Murphysi i tada nisu imali uspjeha i da ih cijeli svijet već nije smatrao jednim od boljih punk bendova, te definitivno najboljim predstavnikom irskog zvuka u rock glazbi. Ali, oni su upravo krenuli u osvajanje publike preko najvažnijeg mainstream kanala, i to publike o kojoj većina bendova može samo sanjati.

Kada su iduće sezone Red Soxi osvojili naslov baseball prvaka nakon 86 godina, Murphysi su dobili čast da snime novu verziju pjesme "Tessie", himne kluba nastale daleke 1903. (kad malo razmisliš o tome zašto Ameri toliko vole baseball, ne nameće li se upravo ta njegova dugovječnost kao glavni razlog - narod bez korijena star jedva par stotina godina, mora stvoriti neke vrijednosti, a gdje ćeš bolje od sporta koji se organizirano igra od 1850. - iako, ajme, izgleda da su i njega izmislili suck-o-ma-pene Francuzi).

To je praktički značilo da će stotine milijuna navijača Red Soxa diljem kontinenta čuti za jedan punk bend, a nedugo nakon toga za njih su znali i oni koje veze nemaju s baseballom a vole pogledati romantičnu komediju u kinu (čitaj - svi ostali). Naime, braća Farrelly, i sami navijači Red Soxa, prekrojili su "Fever Pitch" Nicka Hornbya, zamijenili Arsenal spomenutim Soxima, doveli Drew Barrymore i na soundtrack stavili Murphyse kao glavne zvijezde, pored npr. Marah i Stevea Wynna (inače totalnog fanatika baseballa, što dokazuje i zadnji mu projekt s Peterom Buckom i Scottom McCaugheyem nazvan jednostavno The Baseball Project).

Nakon toga jedan punk bend više nikada neće imati problema s financiranjem roštilja za prijatelje, a bogami ni turneja. Ali, ovo nije tekst u kojem hvalim Murphyse za to što su uvijek ostali isti momci iz kvarta koji na turnejama rasturaju kao da im je i dalje dvadeset godina. Dakle, sljedeći događaj koji ih je potvrdio kao najveći sportski bend današnjice i dio mainstreama (pojavili su se u Simpsonima a sve video igrice na kojima su zastupljeni nema smisla ni spominjati) bio je kada su igrači Red Soxa počeli izlaziti na teren uz taktove "I'm Shipping Up To Boston", njihovog, pokazat će se, najvećeg uspjeha u karijeri.

Nakon što je ista pjesma završila i na soundtracku Scoreseseovih "Departed", tom fenomenu se više nije moglo stati na kraj. Novi osrednji albumi proglašavani su remek-djelima, stari fanovi uglavnom su po već klasičnom scenariju okretali leđa bendu jer se 'prodao', iako sam bend s tim svim skupa nije imao nikakve veze. Mislim, ta pjesme nema veze sa sportom, ali nakon Red Soxa počeli su je koristiti i Celticsi, na čijim utakmicama je i dan danas dio standardnog repertoara. I ne samo to.

Gle, pokušajte zamisliti jedan biznis kao što je NBA liga. Sve te stotine utakmica s 20 000 ljudi na tribinama i stotinama tisuća pred ekranima (a ima i nas nekoliko desetaka Hrvata pred monitorima). I sad, zamislite da u svakom time-outu u završnici s razglasa piči uvijek samo jedna pjesma. Počelo je s Bostonom, a danas ćete bez problema Murphyse čuti i na nekakvoj slučajnoj utakmici u Salt Lake Cityu između Utah Jazza i Oklahoma City Thundera. Da, osvojili su Boston, ali danas su Murphysi i ljubimci cijele Amerike.

Sad, nadam se da vam je ovakva priča barem djelomično bila zanimljiva, obzirom da se o samom albumu nema previše toga za reći. Murphysi tri godine nisu izdali ništa, a kako su im turneje očito sasvim dovoljne da se ispucaju, a lova ionako dolazi sa svih strana, na red je došao live album. Prvi, "Live On St. Patrick's Day Boston MA", jedan je od najboljih live albuma ikada, remek-djelo u kojem se sindikalne parole, obiteljska atmosfera, žestoki punk i gajde stapaju u savršenu zvučnu sliku. Ovaj novi također je sniman na koncertu povodom dana Svetog Patrika, dakle i dalje se ostaje vjeran imidžu u potpunosti. Ili korijenima, kako vam drago. Ja ionako više ne kužim razliku.

Uglavnom, jedna zanimljivost vezana uz set listu je da su odlučili u potpunosti izostaviti pjesme koje su svirali na prvom live albumu, time ovo praktički pretvorivši u svojevrsni presjek karijere nakon njega. Sad, ogroman plus za cijelu priču je što se radi o dijelu karijere koji uključuje "Blackout", što znači da na novom liveu imamo prilike čuti vječne klasike kao što su "Bastards On Parade", "The Dirty Glass", "Fields Of Athenry" i nenadjebivu "Kiss Me I'm Shitfaced", stvar za koju bi Mile Kekin dao lijevo jaje da je autorski potpiše.

Naravno, i svi ovi ranije nabrojani sportski klasici koji su im promjenili život su tu, i naravno da se album zatvara s "I'm Shipping Up To Boston". I ne samo da je izvode na kraju, već im još na njoj gostuju i Mighty Mighty Bosstones, valjda u očajničkom pokušaju da na račun slave Murphysa i oni dođu do poneke kinte.

Kad sve zbrojiš, radi se o live albumu bez greške, iako je jedna stvar primjetna. Proklet da sam zbog te potrebe da uvijek kažem što mislim, jer obzirom da ću ovo slušati cijelo ljeto u autu, možda mogu i bez grintanja. Samo, ne mogu si pomoć a da ne osjetim kako one pjesme koje su osrednje i na albumima, jednako šuplje zvuče i na ovom liveu. Obzirom da je onaj prvi bio praktički bez praznog hoda, po meni je to jasan pokazatelj kako "Live On Lansdowne" nije u istoj kategoriji s "Live On St. Patrick's Day", isto kao što ni zadnja dva albuma ne mogu u istu rečenicu s onim ranijima.

Međutim, kao kolekcija probranih pjesama i kao prilika da čujemo jedan bend u najboljem svjetlu, a to ja za njih uvijek svirka uživo, ovaj album ispunjava svrhu. I vrlo precizno priča priču o malom punk bendu ekipe iz kvarta koji je osvojio svijet igrom slučaja a da pri tome nije morao žrtvovati ni mrvicu svoje osobnosti niti pristajati na ikakve kompromise. Pa ti sad reci da sport nije zakon.

www.dropkickmurphys.com
www.myspace.com/dropkickmurphys