Iako je teško tako nešto ustvrditi sudeći po mrazu koji mi se sinoć stvorio na Swiftu (e, to je pravi muževni auto, čisti punk rock), Proljeće je stiglo, Braćo i Sestre. Možda još nije dovoljno toplo za odbaciti debele čarape, ali ionako je bitno samo ono što cvate u glavi, zar ne. Trenutak kada sam se, barem teoretski, oprostio od zimskih radosti koje uključuju trošenje enormnih količina kućnog budžeta na grijanje, slojeve odjeće ispod kojih ne nazireš obline žene kojoj plaćaš piće te prekomjerno gledanje loših filmova, bio je prvi susret s novom pločom Dropkick Murphysa.

Iako se radi o bendu s kojim jašem kroz svako proljeće i ljeto, ne mogu reći da s nestrpljenjem isčekujem svaki njihov album. Zakasnio sam na prethodne, barem one koje smatram remek-djelima, poput "Do Or Die" i "Blackout", a ovi što sam ih doživio u realnom vremenu nisu bili nešto. Ono, i "Warrior's Code" (da, da, "The Fighter" Marky Mark je na naslovnici u svoj svojoj meta-veličini) i "Meanest Of Times" dobre su punk-rock ploče, nekoliko sjajnih singlova okruženo gomilom klasičnih ali osrednjih DKM stvari, uz poneki zaboravljivi filler.

Tako da sam očekivao tek još jedan u nizu albuma koji će dostojanstveno obilježiti starenje benda koji je uspio u nemogućem, postati dio mainstreama s tako opskurnim proizvodom kao što je to miks HC punka i irskog folka. Još kada sam načuo da se radi o konceptualnom albumu, koji će opjevati život nekakvog irskog imigranta koji se nagledao svega u životu, s tim da je najviše volio piti, ljubiti i boriti se za slobodu i prava radnika, očekivanja sam sveo na sljedeći vapaj - molim te Gospode, Veliki Duše, Majko, Matrico, Ništavilo, Svjetska Zavjero, ma kako god ti ime bilo, ne dozvoli ovom sjajnom bendu da se osramoti nekom potpuno promašenom pločom.

Kad ono, DKM ne samo da se nisu osramotili nego su me prebacili u Proljeće i to svega nakon desetak slušanja. Tako da svoj soundtrack za ostatak godine već imam, hvala na pitanju. "Going Out In Style" po mojoj računici treća je najbolja ploča u njihovoj karijeri, legitimni nasljednik nenadmašnog "Blackouta", albuma na kojem su se konačno transformirali iz običnog punk benda u rock mašinu. Na stranu ta konceptualnost priče, postojanja koje ionako postanete svjesni tek ako pomno slušate tekstove ili ako ste negdje pročitali o čemu se radi, ovaj album rastura iz jednostavnog razloga što se na njemu nalazi 13 sjajnih pjesama koje uspijevaju postići možda i najljepšu stvar u glazbi - zvučati isto poput onoga što smo voljeli od ranije, samo još bolje.

Od fenomenalnog otvaranja s tri pijane i furiozne budnice koja jasno pokazuju da bend nema namjeru omekšati s godinama, a to su redom "Hang ‘Em High", "Going Out In Style" i "The Hardest Mile", stvari koje mogu stati uz bok svemu što su ikada napravili, ploča teče u takvom luđačkom ritmu provjerene kvalitete okusa i mirisa da su je mogli slobodno nazvati Guinness. Ono što se pak pokazuje ključnim u odnosu između ove tri pjesme prema nekim ranijim, manje uspijelim pokušajima zasnovanima na istoj formuli, činjenica je da su DKM u ovom slučaju posvetili aspolutnu pažnju detaljima. Mislim, zajedničko revanje liderskog dvojca Barr - Casey zaštitni je znak grupe i opet funkcionira bezgrešno, ali kada na minutu i pol do kraja stampeda zvanog "The Hardest Mile" uleti prekrasni solo harmonike uz višeglasno harmonično oponašanje vjetra u pozadini, postane ti jasno da ovo nije samo prvi konceptualni album Murphysa, već i njihov prvi prog album. U biti, kako koncept i prog idu zajedno, logično je ovu ploču nazvati prvim celtic-prog-punk albumom.

"Cruel" je prvi lagani moment, prekrasna balada za best of, a "Memorial Day" možda najveći potencijalni hit koji su ikada proizveli, apsolutni budući koncertni favorit s refrenom koji će gaziti sve pred sobom - 'Come join the fight / So we can change the way we're living'. Nema muljanja, nema žaljenja, nema isprika. Prihvati odgovornost za svoj život jednom zauvijek. Sljedeća stvar je još klasična rasturačina, koja uz ritmove irskog folka, gajde i izmjenu uzvika na relaciji Barr - Casey, donosi fantastičan tekst i još jedan hall of fame refren - 'Are you too afraid of living to make a man's mistakes? / Too afraid of dying 'cause you fear what lies in wait?'.

"Broken Hymns" je laganica na prvi pogled, a u suštini prava pravcata drama u stilu Poguesa. Ne znaš što je bolje tijekom cijelog njenog trajanja - polagani rast pjesme, epski refren, sama priča, trenutci meditacije ili katarzična završnica. Ono, jebeni film, fali samo Liam Neeson. "Deeds Not Words" je jedan od rijetkih trenutaka koje možemo nazvati samo solidnima, ali već sljedeća stvar odnosi sve opet u svemir. Ako je do sada zvuk prizivao savršenstvo "Blackout" faze, onda je "Take ‘Em Down" pozdrav ranim danima i svim momcima na dokovima ('oćemo brode, a ne broše', šta bi rekle moje Spliće), nenadjebiva akustična budnica koja bi trebala svirati na svakom sindikalnom skupu. Može li se reći bolje i jasnije od

'Let ‘em know
We gotta take the bastards down
Let ‘em know
We gotta smash them to the ground'

"Sunday Hardcore Matinee" je himna posvećena punk korijenima, s još jednim melodičnim refrenom koji se može pjevati svuda, u rasponu od stadiona preko sprovoda do vrtića, a "1953" je valjda najljepša ljubavna stvar koju su napisali, stvar uz koju jasno vidite bademe u cvatu, dok sve oči u koje se zagledate tražeći malo utjehe postaju smaragdno zelene, poput boja na coveru ovog albuma. Ono, svaka čast emotivnim bradonjama s gitarama, ali nema ništa romantičnije od pijanog sredovječnog muškarca s pivskom trbušinom dok izjavljuje ljubav. Ovo je ujedno i svojevrsni autorski kraj albuma jer slijede dva tradicionalna bisera, "Peg o' My Heart" (u briljantnom aranžmanu američkog pop-punka Zapadne obale te uz pomoć Brucea Springsteena koji očito u zadnje vrijeme voli dati svoj blagoslov svemu što valja) i "Irish Rover" kojima se album zaključuju praskom.

Pijanstva se izmjenjuju s borbom, borba ustupa mjesto ljubavi, sve je prošarano referencama na klasične motive povijesti, kulture i sporta Bostona i Irske. I tako u krug, na ovome albumu koji ne poznaje predaha. Ovo je savršena ploča savršenog benda koji je dosegao vrhunac svoje kreativnosti i koji vrlo dobro zna da je svaki moment bitan. I zato ne prepuštaju ništa slučaju vodeći nas u još jedno savršeno proljeće.

'Hold onto those dreams / They're the one thing they can't take away now'

www.dropkickmurphys.com
www.myspace.com/dropkickmurphys
www.twitter.com/dropkickmurphys