Usporedba godina otisnutih na kutijama debija "Gangstabilly" (1998.) i netom objavljenoga odličnog "English Oceans" bend zaista približava dobi u kojoj i kao samosvojan identitet smije raditi ono što njegovi pojedinačni članovi i likovi njihovih pjesama rade obilato i strastveno – piju! – ali taj je kontinuitet postignut upravo vrlo čestim korištenjem sistema diskontinuiteta, umalo pa redovitim izmjenama u ostatku članstva – The secret is kick somebody out every now and then. Baš kao i njihovi kolege braća Bielanko iz Marah, koji su se odlaskom starijega rokerskog brace Sergea naposljetku ipak sveli samo na Davea, njegovu muzu Christine i opsesiju devetnaestostoljetnim planinskim folkom, i šefovski dvojac Truckersa, praćen pouzdanim bubnjanjem Easy Brada Morgana, na raspolaganju izgleda ima nepresušno vrelo susretljivih kolega i prijatelja spremnih uskočiti u postavu benda koji se tako svakih nekoliko godina nanovo izmisli i reformira, nastavljajući pisati prekrasno životne i životno ne baš prekrasne rock pjesme, te učvršćivati svoj status najvećeg southern rock benda (uza sve dužno poštovanje uzorima Lynyrd Skynyrd) i drugog najvećeg južnjačkog benda (iza svojih sugrađana iz Athensa R.E.M.) svih vremena.

Priznanje o nužnosti povremenog izbacivanja onoga što se percipira kao maligno tkivo baca novo svjetlo na prvotno međusobnim slaganjem, prijateljskim razlozima i sličnim obaveznim floskulama objašnjena razilaženja kako s Jasonom Isbellom prije sad već više od sedam godina, tako i s nedavno odlutalom Shonnom Tucker, koja je u svoj Eye Candy (lani objavili jako solidan album "A Tell All") povukla i dečka Johna Neffa, čovjeka koji je od samih početaka benda izmjenjivao uloge stalnog člana i čestog suradnika. Shonna je tako, prilično neposredno, bend lišila dvojice maestralnih gitarista, jer je Isbell postao nepodnošljiv kolega upravo nakon njihova razvoda, ali i dvoje (Isbella i sebe) količinski manje zastupljenih autora koji bendu nisu samo širili područje djelovanja, nego i napisali neke od najboljih pjesama. Isbellovih deset pjesama za Truckerse ("Outfit", "Decoration Day", "The Day John Henry Died", "Danko/Manuel", "Never Gonna Change", "Goddamn Lonely Love", "Easy On Yourself", "Daylight", "TVA" i "When The Well Runs Dry") ovako poslagane jedna za drugom čine gigantski, zastrašujući niz, a bome se ni Shonnine ljupkosti "I'm Sorry Huston", "Home Field Advantage", "The Purgatory Line", "You Got Another", "(It's Gonna Be) I Told You So", "Dancin' Ricky" i "I Hear You Hummin" nisu potrošile samim iznenađenjem svojeg postojanja. Konsolidiravši posadu proširivši zadaće klavijaturista Jaya Gonzaleza i na gitarske, te priključivši basista Matta Pattona iz fantastičnih i fascinantno zapostavljenih The Dexateens (koji su se iz mirovanja lani vratili bez člana the, ali i s eksplozivnim EP-jem "Sunsphere", dok se novi album očekuje ove godine), Hood i Cooley su se tako po prvi put u povijesti benda našli u situaciji da nisu samo većinski autori materijala, nego i jedini.

Stoga ni najmanje ne čudi što je "English Oceans" lako moguće stilom najujednačeniji album benda, čvrstom i čistom produkcijom legende Davida Barbea (da je samo svirao u Sugar, bilo bi dovoljno) poravnat u moćan, eksplozivan i dosta groovy rock'n'roll koji su The Rolling Stones na prijelazu u sedamdesete godine prošlog stoljeća preuzeli od američkog Juga, a koji je Truckersima prirodan poput zraka i vode, te koji se u drugoj polovici albuma stišava i smiruje u pripovjedački folk u Hoodovim i impresionistički country u Cooleyjevim pjesmama. Spomenuta je ujednačenost tako na ponešto drugačiji način reprizirala bendovu prepoznatljivu kompaktnost s prethodnih izdanja, no tamo gdje su se različiti sastojci američkog tradicionalizma prije dugotrajnim kuhanjem stapali u jedinstvo ukusnoga gulaša, sada se pažljivo pripremljene namirnice brzinskim prženjem poslužuju kao okrjepa druge vrste, ne toliko sirovo rokerska koliko izravnije rokerska, da se omaste prsti i brk. Iako objavljen nakon najdulje pauze između dvaju albuma benda, "English Oceans" zapravo je osmišljen i snimljen relativno brzo i ekspeditivno, što odlično ilustrira već nestrpljivo iskakanje iz startnog bloka uvodne "Shit Shots Count", koja zvuči kao da The Replacements snimajući u Memphisu pijano ubrzavaju "Tumbling Dice", ne propuštajući je kraju privesti uz trubački outro u stilu Muscle Shoalsa. Tijekom navedene pauze, bendovi najvatreniji fanovi – iako se meni vrlo često čini kako si u slučaju ovog benda ili fanatik ili ignorant – ipak su imali dovoljno materijala za slušanje, jer su u njoj objavljeni i Hoodov treći solo album, jako lijepi "Heat Lightning Rumbles In The Distance", ali i Cooleyjev prvi samostalni istup, simpatičan live "The Fool On Every Corner". Ne apstinirajući od muzike u potpunosti, zapravo su pokazali kako im je određeni odmor od benda dobro došao, pri čemu je ideolog i glavni logističar Hood, svjestan kako je upravo prenaglašeno radoholičarstvo napuklo poneke prijašnje odnose unutar grupe, namjerno odlučio pričekati ponovni reangažman i buđenje tankoćutnih Cooleyjevih muza. Njemu, svojevrsnom volume scoreru koji bez problema napiše pedesetak novih pjesama za svaki album, ali i s još manje problema među njima uspije probrati najuvjerljivije i najpogodnije, predah zapravo nije trebao, ali je znao što zauzvrat može dobiti odigra li na tu kartu.

I točno to je i dobio, samo mi se čini da je i njega ugodno iznenadila količina pjesama s kojima se Cooley, osvježen i nanovo motiviran, vratio u sigurno okrilje benda. Za razliku od većine dosadašnje diskografije u kojoj je itekako dominirao brojem potpisa, Hood je ovdje u autorskom nadmetanju pobijedio tek s tijesnih 7:6, identičnim rezultatom izgubivši u pjevačkom setu. Što znači kako je nakon više od 16 godina karijere Drive-By Truckersa, čemu treba pridodati i brojne godine suradnje njih dvojice u različitim prethodnim projektima, došlo do potpuno neočekivanog unikata – pjesme koju je napisao Hood, a otpjevao Cooley! Melodičan rock "Til He's Dead Or Rises" nominalno zaista nešto malo bolje leži Cooleyju, no konstrukcija stihova iskusnom uhu ipak neporecivo razotkriva da smo na novom terenu, zbog čega donekle podbacujući refren dobiva barem objašnjenje, kad već ne i opravdanje. Kao osoba koja je uz ovaj bend proživjela mnogo toga i koja ih obožava kao malo koji bend na svijetu, zapravo se uopće ne osjećam dužnim ni pokušati opravdati potez koji je i promišljen i izveden sasvim korektno, ali nažalost kod jedne od šačice nešto manje uspjelih pjesama ove ploče. No, potpuno razumijem dječački ushit benda prilikom otvaranja dosad izbjegavanih mogućnosti, a pogotovo toplinu papa beara Hooda koji je Cooleyja unatoč svemu uvijek doživljavao ne samo najboljim prijateljem nego i štićenikom kojega je dugo morao nagovarati da uopće počne pisati pjesme, u čemu je onda postao jedan od najvažnijih roots-rock kantautora. Siguran sam da je to bio potpuno fanovski trenutak, čuti čovjeka kojega neizmjerno cijeniš kako pjeva tvoju pjesmu, pri čemu činjenica da su kao članovi istog benda to bili u stanju izvesti i nebrojeno puta ranije zapravo naglašava svetost trenutka. A svetinje nisu više ili manje kvalitetne (kao pjesma, ova jest manje, ali nije to poanta), one samo jesu.

Oduševljen, dakle, još jednom reinvencijom benda koji tvrdoglavo odbija prepustiti utjecaju pogubnih okolnosti te uspješnim rezultatima potencijalno škakljivog svođenja autorske dinamike samo na dvojicu, Patterson Hood je "English Oceans" vrlo izravno proglasio najboljim albumom benda još od povijesnog "Decoration Day". Od čovjeka koji toliko voli svoj bend i koji izrazito pošteno pristupa svakom segmentu njegova djelovanja, takvu je procjenu usred promotivnog ciklusa lako i očekivati i prihvatiti, no Hood ovaj put zaista zvuči za nijansu uvjerenije, a s njim se slaže i načelno rezervirani, skulirani Cooley, čovjek s najpogođenijim prezimenom u rocku. Koliko god u no-bulšit pjesmama ovog albuma uživam već nekoliko mjeseci, otkako je curenjem najavio skroz lijepu muzičku godinu, osobno se ipak ne slažem s njihovim forsiranjem, ne samo zato što trojac neposrednih prethodnika ("Brighter Than Creation's Dark", "The Big To-Do" i meni posvećen "Go-Go Boots") smatram ne samo ravnim prvome klasičnom nizu južnjačke mitologije ("Southern Rock Opera", "Decoration Day" i "The Dirty South"), nego i zato što ganjanje vrhunaca nije jedini način održavanja rijetko zavidne razine bendove kvalitete i važnosti. Razumijevanju Hoodove ekstatičnosti, međutim, svakako treba pridodati i reorganizaciju atmosfere albuma koja se iz recentnog ugođaja prethodnika koji su djelovali kao zabavno dijeljenje zajedničkih osobina nekolicine različitih songwritera pretvorila u intuitivnu, instinktivnu svirku strastvenog benda, svirku koja je pružila mnogo više energije od ponegdje manje efektnih i životnih stihova, zbog čega su onda članovi benda skoncentrirani upravo na nju. "English Oceans" tako zasigurno nije najbolji album benda, ali bi lako mogao biti najbendovskiji album koji su dosad snimili.

Kao takvog, Hood ga se nije ni najmanje libio posvetiti nedavno preminulome velikom prijatelju Craigu Lieskeu, čiji opis posla odgovornosti za bendov merch, prema Hoodovom priznanju, ni izdaleka ne može objasniti njegovu važnost i utjecaj na kompletno postojanje Truckersa. Posvetivši mu primarno završnu "Grand Canyon", koja svojim pritajeno epskim ugođajem podsjeća na "The Monument Valley" te čiji hammond i solaža, prije nego što se pjesma odvije kroz ambijentalni loop, stvaraju atmosferu zalaska sunca odnosno finalnog prepuštanja prirodi, Hood je pokazao kako s pravom emocijskom sirovinom još uvijek stvara znatno uvjerljivije pjesme nego kada ih piše isključivo svojim okom povjesničara i mentalnog community menadžera čije su društvene mreže dućan, trijem i bar. Za to je najbolji dokaz beskrvna "The Part Of Him", čija karnevalska folk-rock tečnost ni nešto mršavijom muzičkom podlogom ne može nadomjestiti klišeiziran tekst o još jednome lažljivom političaru, kojemu nedostaje znatno šuga i mesa a da bi zasjao prijetećim mrakom jednog Buforda Pussera ili Georgea Wallacea, protagonista nekih od prijašnjih ključnih pjesama benda. Stvar je u tome da su to bili stvarni likovi, dok je neimenovani politikos ove pjesme samo presjek uvijek ponavljajuće škole te kao takav i njezin prosjek, a DBT nikad nisu bili prosječni. Tu svoju savjest zabrinutoga građanina Hood je umjetnički znatno uvjerljivije izrazio na pjesmi "Southerner" s drugog albuma Petera Bucka "I Am Back To Blow Your Mind Once Again", jednoj od onih suradnji mojih najdražih muzičara kakve me uvijek posebno obraduju.

Osobne su priče iz običnih života Hoodu ovaj put sjele puno bolje, najčešće usmjerujući fokus albuma na žene koje iz jednoga ili drugog razloga osjećaju da se moraju zadovoljiti iz jednoga ili drugog razloga inferiornim muškarcima, pristajući na čitav niz različitih životnih kompromisa. Mid-tempo guitar-pop tužbalica "When He's Gone", pomalo nalik na "Feb 14", potvrđuje da malo tko uspije razriješiti gordijski čvor stiha she can't stand to have him around but she always misses him when he's gone; nazvana prema heroini romana 'The Free' kolege Willyja Vlautina (iz odličnih Richmond Fontaine, koji su također već predugo utihnuli), 'Pauline Hawkins' je drska rock pjesma s klavirskim breakom ala "Layla" o ženi koja si ne smije dopustiti slabost (love is like cancer and I am immune) i koja udvaraču, a i sebi, lomi srce uz you're just a vacation, a one night way-station to keep me awake until I'm ready to sleep, pri čemu je drugi dio stiha meni posebno zajeban; a klasična Hoodova folk-rock novela "When Walter Went Crazy" (što je sa svim tim Walterima, pitam kao friško iniciran poklonik "Breaking Bad") vrlo sličnom melodijom vrši inverziju prethodne pjesme pričajući o ženi koja se toliko uspavala neispunjenim životom da je samo gledala TV dok je muž toliko popizdio da je odlučio zapaliti kuću, kojoj temi čišćenja svega nakon dugog života odlično pristaje zvuk čišćenja bara nakon duge noći.

Ali, bi li se išta znatnije promijenilo i da su sve te nesretnice – uključujući i Jimmyjevu suprugu iz Cooleyjeve "Hearing Jimmy Loud", još jednog komada stonesičnog shufflea iz kamioneta koji se podjednako drnda i na seoskome makadamu i na niveliranom highwayu, koji zapravo prilično upozoravajućom pomirenošću tvrdi da you're either someone's or you're nothing, God must be a lonely man – završile u društvu službeno uspješnih frajera iz "The Part Of Him" ili Cooleyjeve "Made Up English Oceans" (inspirirana Leejem Atwaterom, republikanskim fixerom iz osamdesetih, što se nikako ne može skužiti bez autorova pojašnjenja, ali čijih se pregršt riječi kotrlja vještinom pijanog majstora elokvencije na western-ritmu kasa koji ide barem od standarda "(Ghost) Riders In The Sky")? Odgovor koji sugeriraju Truckersi je ramenima slegnuto ne, pogotovo što čak i naizgled skladnoj normalnoj obitelji Cooleyjeve "Primer Coat", spoju čvrstog Morganova beata i post-The Byrds zvuka gitare Petera Bucka, koji je gostovao na živim izvedbama ove pjesme, prijeti gubljenje vezivnog tkiva jednom kada se kćer uda (Mama's planning the wedding, Daddy's planning on crying), čime se aludira na duboku razdvojenost ljudi koji su sreću i ispunjenje pogrešno potražili u nekome drugom, a ne sebi, samo što je i taj netko drugi napravio isto, pa je sad kasno za popravak. Za nijansu vedriju verziju u temelju iste situacije podnosimo country-barroom plesom "Natural Light", čiji kotrljajući pijanistički old-school flert podsjeća na Raya Pricea ili čak i Georgea Jonesa s manje melodrame visokih stropova, a više hrđe iz zagušljive garaže. Ples je to u kojem dame biraju, ali Cooleyjev protagonist nažalost biva zanemaren u korist svjetla mobitelskog i televizorskog ekrana, jer uvijek kad su za ples birale dame, nikad nije bio izabran.

Iako često sastavljeni od pjesama koje iste ili barem slične teme obrađuju iz nekoliko autorskih rakursa, albumi Truckersa se, Hood i Cooley redovito tvrde, nikada ne konstruiraju unaprijed dogovorenim temama, nego se tek nakon zgotovljenih pjesama bend baca na takav izbor materijala koji onda kumulativno može reći više. Dok pripovjedač Hood u stvarnim ili drugdje već postojećim likovima i njihovim pričama iskopava ono mitsko da često djeluje nemoguće da jesu stvarni, lakonski salunski filozof Cooley, najpoznatiji po prakticiranju redneck-Zena, arhetipove najčešće dorađuje postavljajući ih u prepoznatljive životne situacije – npr. u prokušanoj tumbalici kasnije faze "First Air Of Autumn", o varljivome mirisu kojim kasno ljeto prelazi u ranu jesen, dok memory only shows the promise beauty broke of beauty ageless in its time – zbog kojih djeluju da moraju biti stvarni. U tome smislu dijaloga između autora, potenciranom i brojčanom izjednačenošću, 'English Oceans' osim duhom preuzetim s nikad objavljenog albuma 'Town Burned Down' iz 1990., Hoodova i Cooleyjeva prvog benda Adam's House Cat (na njemu se nalaze startne verzije budućih DBT klasika poput "Nine Bullets" ili "Lookout Mountain"), podsjeća i na davnašnja remek-djela Hüsker Dü, samo što sam prilično siguran kako kod Drive-By Truckers ne postoji ni najmanja mogućnost zavade nalik na onu između Boba Moulda i Granta Harta. Svoje su zavade i unutarnje razmirice Truckersi nažalost već odradili s Jasonom Isbellom i Shonnom Tucker, s time da Hoodova izjava kako ni najbjesniji nikad nije prestao voljeti Jasona, čiju 'Elephant' smatra najboljom pjesmom koju je napisao netko koga osobno poznaje (...a poznajem ih mnogo!) ipak pokazuje kako su rečeni sukobi bili kratkotrajne prirode, a prekidi suradnje izvršeni u svačijemu najboljem interesu.

Samo što je tek sad, s obzirom na gdjegdje distanciranu prirodu te vrlo visoku kvalitetu albuma kojem nedostaje tek korak ili dva do najviših bendovih razina, zorno jasno koliko je jedan od totemskih bendova Potliste izgubio ostavši bez vrlo direktne emotivne unesenosti kojom je dvoje bivših supružnika gradilo pjesme kojima su obogaćivali albume grupe na kojima su sudjelovali, čineći od njih klasike modernog rocka. Hood i Cooley uvijek će napisati deset ili petnaest odličnih pjesama, možda već na sljedećem albumu ovih nekoliko slabijih stvari (uključujući i dosadnjikavu "Hanging On", koja bi bila filler i na Hoodovim solo pločama) zamijeniti potpunim ubojicama i takvim omjerom opet zakucati na vrata raja, ali će jedan drugi omjer, onaj naracije i emocije, prkosa i ranjivosti, rocka i rolla, pijanstva i plesa, smirenosti i kaosa, te svih tih dualnosti kojima je mitski southern thing još uvijek najbolji zajednički nazivnik, biti teško ostvariti bez osoba koje su ga itekako pomogle stvoriti. Ne kažem da, recimo, Cooley više ne može napisati everyman-himne poput "A Ghost To Most" ili "Gravity's Gone" – za gnječenje duše iz najtužnije "Sounds Better In The Song" se, s druge strane, nadam da neće – ili da Hood neće opet reći sve ikad bitno o rokenrolu iz "Let There Be Rock" ili "Road Cases", kao i životu iz "The Righteous Path", kažem samo da ne bih uopće primijetio da na ovome albumu to nisu napravili da se između njihovih našla pokoja Shonnina pjesmica o bježanju drugoj ili nekoj drugoj prevažnoj osobnoj sitnici. Kao donekle tranzitni, pontonski album, "English Oceans"' je sjajan priključak bendovu koncertnom repertoaru; pravo otpuštanje emocija čeka sljedeći album. Možda je tako i bolje, nije se uvijek pametno rastvarati do kraja.