Even though we were broken up when all this happened to her... When you've had that kind of connection with somebody, and it's somebody that you've made love to a thousand times, and then that person is taken away... It doesn't matter if it was something that was five years ago, you remember every place you went, every street you walked down, every trip up to Seattle for a gig, or down to L.A. You remember it all.

Sjećaš se svega.

Razgovarajući s prijateljem i poklonikom Benom Gibbardom prije nekoliko godina, Mark Kozelek je istodobno pojasnio petogodišnji razmak između smrti svoje muze Katy i objavljivanja njome inspiriranog albuma "April", kao i jedno od osnovnih motivacijskih čvorišta svojeg cjelokupnog rada. Iako je u vrijeme njezine bolesti i posljedične smrti njihova veza bila već daleko iza njih, Kozelek protagonisticu i adresata nekih od najljepših pjesama njegovih Red House Painters nikada nije zaboravio, nastavljajući joj pisati pjesme i tijekom narednih etapa svoje karijere. Autorska reakcija usporila je zato što taj album nipošto nije htio učiniti isključivo neutješnim zapomaganjem za njezinim odlaskom, koliko dostojnom počasti osobi koja mu je obilježila život. Tražeći nadu i sigurnost u prošlosti, napravio je odvažan korak priznanja samom sebi kako ih u vremenu koje uvijek iznova trenutačno živi ne može susresti. Ne zovu melankoliju slučajno ugodnom tugom, jer se žal za ispuštenim polako ali temeljito pretvara u uživanje u prisjećanju.

Podmukla i varljiva, melankolija ne odgrize ostavljajući posljedičnu bol, nego sistematski rastače do neprepoznatljivosti, a u nju umočeno više se nikada ne može otarasiti njezina zavodljivog fluida. Kozelek se, međutim, početnoj tuzi ne klanja kao totemu koji ga ukotvljava i definira, kao što to rade mnogi praktikanti tužne pjesme; on se ne ustručava krenuti dalje, samo što ga prošlost uporno prati gdje god pošao, osjećajući se ugodno među žicama njegovih gitara i titrajima njegovih milujućih glasnica. Takav glas i takvo iskustvo najbolji su dokazi vječitog povuci-potegni nadmudrivanja između blagoslova i prokletstva - bez njih ne bi bilo ovih pjesama, ali vjerujem da bi ih Mark sve zamijenio barem za još koju godinu Katyna života. On se, tako, stalno sjeća onoga što je imao, a ovo se sjećanje pogotovo ne svira u durovima. Zato su durove, uglavnom, izbjegavali i Red House Painters i Sun Kil Moon, a nema ih previše ni na "Drawing Of Threes", drugom albumu grupe Desertshore, gotovo potajno objelodanjenom krajem prošle godine.

Ni sam nisam najsigurniji u opravdanost otvaranja zapisnika impresija o ovoj povučenoj, posebnoj ploči izlaganjem Markove osobne i autorske pozadine. Nije riječ o nekome novome njegovu bendu, iako obožavatelji znaju kako su imena pod kojima se obraća svijetu podložna doslovce potpuno arbitrarnim izmjenama. Desertshore (nazvan po trećem albumu teutonske heroine Nico) je bend koji su prije dvije godine osnovali Phil Carney, gitarist koji je Kozeleka pratio i u drugoj fazi Red House Paintersa i na bendovskim počecima Sun Kil Moon, te klasično obrazovan pijanist Chris Connolly, i čiji je prvi album, potpuno instrumentalni "Drifting Your Majesty", svojim pastoralama pozornost pobudio tek u rijetkim krugovima najupornijih pratitelja američke nezavisne scene. Kozelekova prisutnost na nasljedniku pokazuje da se bendovi ne moraju nužno rasipati usred nepremostivih nesuglasica dojučerašnjih prijatelja. Neki naprosto dođu svome prirodnom kraju, uz stisak ruke i pogled koji potvrđuje da je napravljeno vrijedilo svega kroza što je bend prošao.

Međutim, koliko god Carneyjeve i Connollyjeve autorska sofisticiranost i izvođačka gorda svečanost poštovanja svih tonova, kakvu valjda i umiju postići samo oni klasične izobrazbe, albumu osiguravale čvrsto sidrište, nemoguće je Kozelekovu sudioništvu zanijekati presudan faktor u konstrukciji njegova identiteta. Vjerujem da je toga itekako svjestan i temeljni dvojac, ili barem samo stari partner Phil, koji se nedvojbeno sjeća ljubavničkog šaputanja svoje gitare i Markovih vokala. Drugim riječima, ne zoveš Marka Kozeleka u goste ako mu nisi spreman prepustiti vodeću ulogu u konverzaciji za večerom, ili ako od njega želiš stilski preokret naglavačke. Uz produkcijske zahvate i sviranje basa - kojega se u javnosti nije primio još od dana Stillwater i koji se ovdje sluša manje ušima, a više utrobom, i to onom koja je već probavila nekoliko progutanih emotivnih knedli - te sporadične uplive akustične gitare s najlonskim žicama, na kakvoj je odsvirao sve pjesme svojeg albuma "Admiral Fell Promises", Mark je sa sobom donio i ono najvidljivije. Ili, točnije, najčujnije - tekstove koje je otpjevao na čak šest od deset pjesama.

A taj je spoj, barem meni osobno, nemoguće čuti kao išta drugo doli svojevrsnu reinkarnaciju Red House Paintersa, u kojoj Carneyjeve suzdržane brenčeće gitare, toliko ponizno posvećene svojoj misiji da ih primijetiš tek kada nestanu, u stopu prate Markove mantričke melodije; u kojoj su povratak u mitski San Francisco i još jedna tura toponimima opjevanima još prije petnaestak godina podložene tipkama različitih Connollyjevih klavijatura. Prethodni Kozelekovi autorski albumi odvijali su se u gotovo plastičnoj atmosferi jasno definiranih godišnjih doba; "April" je svojim otežućim epovima izrazito sugestivno stvarao bremenitost vrelih ljetnih noći, a "Admiral Fell Promises" kristalno čistim i bistrim potezima najlonskih žica bio soundtrack zime. "Drawing Of Threes" nije namijenjen samo jednome godišnjem dobu ili njime određen, ali u svoje pjesme također uspijeva upiti sve paralele vanjskih vremenskih i unutarnjih emotivnih prilika. Kao prijateljski gost koji je u proces pristupio u donekle odmakloj fazi kreacije, Kozelek si je dopustio tematsko i ugođajno meandriranje, kroz koje se dotaknuo mnogih od svojih prepoznatljivih autorskih elemenata.

Kao dokazani praktičar psihogeografije, šetnju poznatim ulicama i starim danima San Francisca nije propustio ovjekovječiti u "Randy Quaid", pjesmi koja me već dva mjeseca ne prestaje opsjedati, nizu naizgled nasumice nabacanih razbibriga lijenoga ljetnog dana, provedenog uz pjesme Led Zeppelina ("Immigrant Song", "The Wanton Song" i "The Lemon Song"). Strpljivi je to zvuk neumoljivog odmotavanja plastificirane ovojnice kalifornijske razglednice. Ovojnica je svoju zadaću očuvanja kartonske memorije ispunjavala desetljećima, a sada, dok ljepilo popušta, slika se postepeno muti, a sjećanje i konkretno iskustvo se sve više razilaze. Negdje između tog sjećanja i iskustva, između slike i zaštitnog sloja, upravo se i nalazi pozornica na kojoj Desertshore (ovaj put oni, drugi put Kozelek u nekome drugom izdanju) sviraju svoje valcere pužje brzine kao što su "Diana", kao odlutala s "April", ili "Turtle Pond", u kojoj klavir nevoljko silazi stepeništem žudnje, ostavljajući za sobom samo očima nevidljive tragove. Stara i bezbroj puta potvrđena fascinacija boksom, u kojem Kozelek vidi obuhvatljivu sliku svijeta u malom, isplivat će u "Vernon Forrest", klavirskoj baladi o bivšemu svjetskom prvaku ubijenom u pljački blizu Atlante. Kao da u priči nesretnog boksača vidi još jedan dokaz sudbinske slučajnosti, kojoj nepostojanje velikog plana nimalo ne otupljuje pogibeljnu oštricu.

Bivajući svjestan činjenice kako će svojim izraženim pečatom kolaboraciju označiti u mjeri koja bi površnim slušateljima - a, vjerujte, dok Kozelek pjeva lako je površno previdjeti minucioznost aranžmana - Mark je u najavnim intervjuima često koristio priliku hvaljenja dionica svojih kolega. Umjetnička prosudba pokazala mu se pouzdanom koliko i umjetničko djelovanje, jer je "Mercy", koju je opisao kao najbolju pjesmu koju je Carney ikada napisao, ritmična divota koja se njiše u akustičnoj ležaljci razapetoj između stabala u vrtu vikendice. Rano je jutro, sunce još nije zapeklo, noć nije bila burna zbog divljeg tuluma, nego su je sustigle davno nedonesene odluke. Ako se propušteno uopće može ispraviti, onda može samo u planinama u koje smo pobjegli iz gornjih katova visokih zgrada. Čak i ja sam, betonski tip koliko se može biti, u to bespogovorno vjerujem. Najbolja ilustracija plodova suradnje ipak je "Mölle", koja se nakon decentnog zagrijavanja promeće u jazzy varijantu "Susjeda" naših Pipsa u obradi Tindersticksa, i koja bi ciljnoj publici vjerojatno bila dovoljna i bez onoga što pjesmu meni čini neodoljivom, Markovog uključenja na polovici trajanja i stiha 'tried your number, it's not working'.

To je ta melankolija koja Marka prati gdje god se zaputio, a već je jasno da ni on baš pretjerano od nje ne bježi. Ona se jednako prirodno osjeća kotrljajući se u San Franciscu Lombard Streetom, koja baš i vodi do Hyde Streeta u kojoj se nalazi studio u kojem je ovaj album snimljen, kao i u lukama norveškog Ålesunda ili kamenim kaletama Möllea, gradića na švedskom jugozapadu. Marka, inače, čekam da već jednom napiše pjesmu "Ložišća". Možda te kalete i jesu tek zastrašujući mediteransko-skandinavski hibrid rođen u mojoj neukoj glavi, ali "Pollen Henges", jedan od četiri instrumentala nelogično složenih iza šest vokalnih pjesama u drugi i znatno kraći dio ploče, daje mi za pravo svojim lakonskim prebiranjem akustičnih žica. Jedina instrumentalna pjesma koja prelazi trajanje od dvije minute jest završna "Matchlight Arcana", pozdravna manifestacija skladateljskog talenta bendovih osnivača, podsjetnik za kraj da su jednako koliko i lovorikama ovjenčan Mark za ljepotu "Drawing Of Threes" zaslužni i Phil Carney i Chris Connolly. Nisam potpuno uvjeren, ali često se kaže kako umjetnike najkonkretnije inspiriraju upravo radovi drugih umjetnika. Možda je to ovdje i bio slučaj - nakon svojih prilično ujednačenih albuma, Kozelek se na ovoj ploči raširio svojim motivacijskim poljima i na određeni se način bezbrižno prihvatio brojnih već promišljanih tema - nostalgije, gradova, sjećanja, odnosa, sudbine, grešaka, žudnje.

Nostalgija, gradovi, sjećanje, odnosi, sudbina, greške, žudnja. Nijedno od njih nikada ne prestaje. Mark će ih pjevati dok traju.

www.desertshoreband.com