Mislim da je i Mileni, Ana-Mariji i Borisu bilo jasno da je onaj klasični pritisak drugog albuma u njihovom slučaju još veći. Status kojeg su si potpuno zasluženo priskrbili posljednjih pet godina nije dopuštao neku veliku pogrešku. Jako dobar nastupni album "Sve što vidim je prvi put" i fantastični live nastupi su od Repetitora napravili svojevrsne predvodnike mlade generacije ne samo srpskih, nego i bendova iz cijele regije.

Da odmah razriješimo neke stvari, Repetitor nikada nije bio čudotvoran, potpuno originalan ili bend koji je izmislio nešto novo. Ne, oni su samo jedna razigrana trojka koja se uhvatila instrumenata, odvrnula pojačala na najjače i stvarala pjesme koje su svojim mladenačkim bijesom, ogoljenom poetikom i nevjerojatnom energijom slušatelje lako pretvarale u fanove. Veliki plus u njihovoj karijeri igrala je činjenica da je Repetitor često bio spreman za koncertne nastupe na kojima je sva njihova snaga još više dolazila do izražaja.

"Dobrodošli na okean" je nakon svega željno iščekivan, a valjda samim time i brižljivo spreman. Prošlo je već dugo vremena od kada sam prvi put čuo najave kako će ovaj album 'uskoro' biti objavljen. Međutim, taj 'uskoro' se par puta odgađao, a onda je album jučer ipak, na Dan Republike, službeno i objavljen. Moonlee Records su se pobrinuli da to naprave u najboljem mogućem stilu, a sinergija ove izdavačke kuće i Repetitora je možda nekima malo neočekivana (jer je, kao, Moonlee više posvećen nekim drugim glazbenim stilovima), ali u stvari potpuno jasna. I jedni i drugi imaju dosta energije, a nekako su i na 'istim stranama' cijele priče. No, pustimo sada takva filozofiranja. Ionako me nije teško optužiti za protekcionizam Moonleejeva rada; ne trebam još dolijevati ulja na vatru.

Repetitor je svoj drugi album otvorio pjesmom "Devojke idu u Minhen". 'Ovaj grad nije dovoljno velik ni za jednog od nas' vrišti Boris iznad suludo bučne podloge koja opet potvrđuje svu beskompromisnost rada ovog trojca. Preslušavanjem cijelog albuma lako bi se pronašla neka pjesma koja bi otvorila album na nešto ziheraškiji način, ali čemu to? Udarit u glavu, razvalit slušatelja, natjerat sve one koji ne mogu podnijeti buku da prekinu sa slušanjem. Potpuno podržavam tu ideju. (A možda je, ili čak vjerojatno, da su "Devojke..." na poziciji A1 završile potpuno slučajno tako da moja teorija pada u vodu).

Bučno se nastavlja i u "Biću bolji", ali ta i sljedeća pjesma ("Šteta") imaju jedan problemčić. Repetitor od početka karijere ne mogu izbjeći usporedbe s Disciplinom Kičme, što nikako nije loše, ali ove dvije pjesme zvuče stvarno kao da ih je napisao Zeleni zub. Minimalni tekstovi (u prve tri pjesme ukupno je jako navučenih 14 stihova - ta poetska minimalnost je jedna stvar koju bi svaki kritičar ovog benda mogao lako izvući: povremena nepovezanost stihova lako se može nazvati pretencioznošću), buka, bijes, bjesomučna energija, ludilo, kaos. Ništa previše različito od starijih sunarodnjaka. Naravno da nisu ovo jedine dvije pjesme niti na ovom, niti na onom prethodnom albumu koje podsjećaju na Disciplinu, ali ovdje je sličnost malo preočita.

To nije slučaj s pjesmom "U pravom trenutku", prvim singleom s albuma koji je s pravom odabran da predstavi album. Lijepa bas dionica nosi pjesmu, stihovi postaju pomalo konkretniji, iako i dalje dosta metaforični, a i sam spot lijepo predstavlja sve ono što Repetitor jeste. Poprilično sam siguran da će "U pravom trenutku" postati jedan od koncertnih favorita, a ta pjesma otvara i središnji dio albuma koji je i vrhunac istoga. Slijedi je "Dostupni i jaki", nabrijana punk-noise-something pjesma koja lijepo ukazuje na to da, kako je istaknuto na pratećem materijalu ovog izdanja, Repetitor jako vole Mudhoney, Fugazi, Sonic Youth i slične grupe. Vrhunac albuma zatvara meni najdraža pjesma "Lice" u kojoj se na lijepi način ekipa osvrće na otuđenost današnjeg društva, uvijek jako dragu temu mladenačkih bendova. 'Oprali su svoja lica; sada su im kao nova; iskupljenje oni traže; u ispunjenju tvojih snova...završavaju jedan drugom započete reči' su jednostavni, a opet potpuno efektni stihovi koji lijepo opisuju sve ono što nam rade oni koji su odlučili da nam vladaju.

"Oktobarski salon" je simpatičan obračun s čestim, l'art pour l'art, pristupom umjetnosti, a "Laka zabava" svojim za Repetitor netipičnim trajanjem (čak 5.30 minuta - prva sljedeća pjesma po duljini traje dvije minute kraće) na neki način kompilira cijeli album. Kotrljajući rifovi, čvrsti ritmovi, na jedne trenutke smireni, a na druge pak vrišteći vokali vode "Dobrodošli na okean" prema svojem kraju na kojem je ostala samo akustična (?) "Pripazi na ljude". Simpatični stihovi ('Život praznog džepa ne zove se baš tako; Ali odvratni su kompromisi koji ti se nude; Pomalo ali često; Refleksi se bude...') kao da su tražili baš ovakvu podlogu da se u potpunosti istaknu. Iako će nekima možda ova pjesma zvučati nepotrebna, Repetitor je s njom na lijepi način zatvorio ovaj album.

"Dobrodošli na okean" nije remek-djelo, nikakav album koji će promijeniti glazbenu povijest ili nečiji život, ali Repetitor s njime nisu napravili niti najmanji pogrešan korak. Dapače, ovaj bi ih album trebao potvrditi kao prave predvodnike novog vala ovdašnjih bendova. Iako, ponavljam, daleko od originalnosti, Repetitor u svim svojim pjesmama djeluje uvjerljivo, a o energiji i kvaliteti izvedbe je više bespotrebno pričati. Ovaj bend nije nikakav ovdašnji Sonic Youth, na kakve sam usporedbe znao naići; ili nova Disciplina Kičme što bi se kao usporedba lako mogla nametnuti. Oni su jednostavno - Repetitor. Razigrana trojka koja se uhvatila instrumenata, odvrnula pojačala na najjače te stvara pjesme koje svojim mladenačkim bijesom, ogoljenom poetikom i nevjerojatnom energijom slušatelje lako pretvaraju u fanove. "Dobrodošli na okean" će lako grupi donijeti nove sljedbenike, a onim starima će potvrditi zašto vole ovaj trojac iz Srbije.

bandcamp