Uglavnom, 19. siječnja ove godine prije svega sam jedva čekao jer su američki praznici idealni za gledanje NBA utakmica koje se tada igraju u ranijem, europski prihvatljivom terminu. No, MLK Day mi je, uz poraz Bullsa, donekle pokvario gledanje tih utakmica. Naime, kako je dan kasnije Barack Obama prisezao za američkog predsjednika sve moguće pauze na NBA utakmicama bile su posvećene povezivanju Martin Luthera Kinga, ponajviše njegova čuvenog „I Have A Dream“ govora, i prvog tamnoputog američkog predsjednika u povijesti. Nije bilo poznatijeg NBA igrača koji nije imao potrebu reći koliko je njemu MLK značio i kako je Obamino imenovanje predsjednikom nešto što vraća nadu Americi i svijetu. Toliko takvih rečenica se moglo čuti da sam nakon početne nervoze, psovanja i želje za gašenjem projektora (da, projektora – kako inače gledati NBA bez slike preko cijelog zida) doživio prosvjetljenje i počeo praviti malene američke zastavice koje sam mislio sutradan nositi na reveru kako bih dostojno obilježio Obamin dolazak na vlast. No, sve je spasio suputnik u putovanjima s jedne na drugu NBA utakmicu, drug Pero, koji je u jednom trenutku rekao: „Koga mi zajebavamo? Svemirce? Je li se mi pravimo da je sve u redu kako bi netko odozgo imao dojam kako je nama super?“.

Nakon toga, ostalo je samo upaliti novi album Däleka jer upravo početak „Gutter Tacticsa“ u samo minutu i 24 sekunde predočuje sve što Amerikanci svemircima žele sakriti, a najbolje je od svega što to sve ima veze s Obamom, pa ako hoćete i s Martin Lutherom. Naime, intro u sada već petom studijskom samostalnom albumu ekipe iz Newarka, nešto što se zove „Blessed Are They Who Bash Your Childrens Heads Against A Rock“ dio je govora Jeremiaha Wrighta, propovjednika crkve u Chicagu odakle je Obama na neki način počeo svoju karijeru. U tom govoru, kojeg je Wright izrekao nakon čuvenog 9/11, još jedan tamnoputi Amerikanac napada svoje sunarodnjake radi stvaranja države terorizmom prema Indijancima, otimanju Afrikanaca i držanjem ih kao robova, napadu na Grenadu, Panamu i Irak te ubijanju nevinih na tim područjima, radi napada na Gadafija i ubijanju njegovog sina, radi bacanja atomske na Hiroshimu, u stvari radi svega radi čega svaki ne-Amerikanac s imalo mozga mrzi okupatorsku politiku te nacije. Kako bi drukčije Dälekov album uopće mogao početi nego s obračunom sa svima?

„Moraš čuti naš slijedeći album. Bit će poput Black Sabbatha. Dälek svira Black Sabbath. Tako će to zvučati“ – rekao mi je ovog ljeta Octopus nakon njihova drugog nastupa u dubrovačkom klubu Orlando. Na moje inzistiranje pustio mi je samo jednu matricu ne želeći ništa više odavati. Zvučalo je dosta grezo, baš onako kako to i oni, ali i svi oni koji cijene njihov rad, vole i to mi je bilo super. Da budem iskren, Black Sabbath u svemu tome nisam čuo, a nisam ga čuo niti sada kada sam „Gutter Tactics“ preslušao nekoliko desetaka puta. Puno je više tu vidljiv utjecaj My Bloody Valentine na Octopusa koji je napokon dočekao da jedan album snimi s pravim bendom kako bi Dälek trebao izgledati u daljnjem tijeku svoje karijere.

Od kada je Stijn otišao, nešto je ipak falilo Dälekovom zvuku, pogotovo u live nastupima, a sada su odlučili nastupati s bubnjarom i gitaristom i to se sasvim lijepo može čuti na ovom albumu. Od pomalo i hitoidne „No Question“ do kraja albuma agresija je prisutna u svakom trenutku, a album se ne može slušati kao neka pozadina nego treba biti koncentriran na njega. Tom činjenicom su Dälek i Octopus sigurno zadovoljni jer oni svakom ton-majstoru na koncertu prijete da će prekinuti koncert ukoliko ih slučajno smanji. Agresija, buka, premještanje unutarnjih organa za vrijeme preslušavanja, sve je ono što Dälek želi postići i opet su uspjeli u tome. „Gutter Tactics“ možda nije toliko kompletan kao „Abandoned Language“, osobno najdraži uradak ovih hip-hopera, ali i dalje je jako, jako dobar i dovoljan je razlog za veseliti se nekom novom live-nastupu.

www.deadverse.com