Kao npr. treći album The Streetsa koji se pretvorio u Skinnerovo plakanje o cijeni slave, što je po meni smisleno otprilike kao i emisije Velimira Bujanca ili propovijedi sisačkog biskupa.

Tu je uvijek i zamka trećeg albuma ili ono kad bend pomisli da može snimit zvukove svojih prdaca i da je to umjetnost tj. da misli kako je sve što objave vrhunac. Moram priznati da od početka izlaska singlova s albuma nisam znao što misliti. S jedne strane, "Bile starke" su glupavi hit, ali jebeno ulaze u uho. "Struja" je bila vrh vrhova, ali je nezasluženo prošla ispod radara prosječnog neukog radijskog urednika. A onda je došao "Maslačak", lijep beat s jednim od nepotrebnijih tekstova ikad. Shvaćam da je Zoniju u tom trenutku bio jako bitan i dobar, al brate tu su bila i druga dvojica koja su mogla reći: „Prika nije mi to nešto.“ Al ko ga jebe, neću ulazit u dinamiku benda i raditi grešku koju većina kritičara radi, a to je da misli da zna zašto i zbog čega je nešto napisano, snimljeno i objavljeno. Većina ne zna. Tako da – jebe mi se, "Maslačak" je po meni bio pucanj u prazno, ali koga veseli, nek se zabavlja. Ne moramo svi misliti isto.

Onda su stvari počele izlaziti na YouTubeu, i svakog dana bi među dvjema ili trima pjesmama jedna iskočila i vikala – JA SAM HIT, JA SAM HIT!, no opet se činilo da to nekako nije to. Nakon što mi je napokon stigao CD i nakon prvih nekoliko uzastopnih preslušavanja, skontao sam da sam postao žrtva svojih očekivanja. Točnije da je album odličan, tj. bio bi genijalan da se u bendu netko nametnuo kao cenzor.

Kao što je Tomac jednom objasnio da on u Brkovima zna odigrat ulogu čovjeka koji kaže „ovo ne može“, tako je i Dječacima trebao netko. Jer realno, "Firmi" nije trebalo 20 pjesama (o "Plavuši" malo poslije). Pet ih je slobodno moglo ići van, barem prema mom mišljenju, no s druge strane mojoj ženi je "Helikopter" jako smiješan, meni nije kao što mi nije dobra "Yoko Ono" i još njih nekoliko.

No, kad se makne tih nekoliko viškova (najčešće tipkom skip), ostane jedan album koji nudi vrhunski smisao za humor i možda najbolje tekstove koje su Dječaci dosad napravili. Npr. "CMC", kao sličica jednog izlaska u Splitu. Sva trojica briljiraju, no na "CMC-ju" je Zoni svoj izlazak vani opisao s tolikom predivnom količinom ironije. Na 'Shoppingu' Zoni odlično odrađuje ulogu lutka iz izloga, Vojko rastura na "Mladoj časnoj", a Ivo je na "Slijepoj Mariji" jednostavno – Ivo. Papi Para opet dijeli verbalne triske splitskom stanju uma, a "Antonio" je najbolji R&B ikad snimljen na ovim prostorima.

Pjesme na kojima Dječacima gostuju kolege Furio Đunta, Betmen 3000 i Riđi Riđ su tipične vidimekolkomogudobrorepat (a baš mogu dobro), no čini mi se da osim Furija Đunte druga dva gosta jednostavno nisu na razini. Tj. Betmenovo repanje mi nikad nije bilo napeto, a Riđi je u usporedbi s trojicom Dječaka ispao za rang niži. Jebi ga, sto ljudi, sto ćudi, nekome su vjerojatno odlični i smiješni pa procijenite sami.

I za kraj "Plavuša", koju Croatia Records nije htjela objaviti jer je posvećena našoj predsjednici. Internet je nakratko buknuo s pro i kontra stavovima i spominjala se cenzura i što sve ne. O cenzuri nema govora jer se pjesma može skinuti ili slušati na YouTubeu. Riječ je o poslovnoj odluci izdavačke kuće i ko ga jebe. Svoj posao je odradila, za Dječake su se zainteresirali i novinari koji inače nikad ne pišu o glazbi, nastala je ta dramica, ali na kraju se sve ispuhalo. S druge strane, meni od sempla „Imamo predsjednicu“ dragoga nam zečine dolaze PTSP flashbackovi na izbornu noć i činjenicu da sam toj rečenici svjedočio uživo, nakon nekoliko sati provedenih u okruženju mladeži HDZ-a, napucane jeftinom graševinom i pivom, lažnim domoljubljem i nadama za posao u državnim službama kad istrijebe sve neistomišljenike. Tako da mi je "Plavuša" podsjetnik na činjenicu da je barem polovica birača u ovoj državi spremna zatvoriti oči na bilo kakav argument ili zdrav razum.