Nedavno sam prolazio razne liste najboljih hip-hop albuma 2011. i cijelo vrijeme mi je u glavi odzvanjala Phife Dawgova izjava iz izvrsnog (IZVRSNOG!) dokumentarca o A Tribe Called Questu u kojoj The Funky Diabetic kaže da gledajući po stanju u kojem je hip-hop trenutačno, može i s njim i bez njega, te kako će radije zadržati posao skauta za sveučilišne košarkaške momčadi s njujorških srednjoškolskih parketa nego krenuti oživljavati karijeru repera. Bolno suosjećajući s Phife Dawgom, pomislio sam kako je jedina vrijedna stvar na tim listama činjenica da su me podsjetile da postoji bespuće nepreslušanog hip-hopa 90ih i ranih 2000ih te ipak mogu reći da sam osoba koja voli hip-hop, samo sam se eto, na nekoj točki lente vremena s njim počeo razilaziti.

Album koji je predmet recenzije nema nikakve veze s hip-hopom (ne brinite!), već samo s mojim tokom misli (brinite!). Naime, nakon što sam si danas u tramvaju posljednji put priuštio bolnu dosadu preslušavanja drugog albuma ovog čikaškog četverca "Guider", zaključio sam da je jedina vrijedna stvar kod ovoga albuma činjenica da me uputio na prvi ("Lux (Kranky 2010.)").

Disappears su 2008. započeli Brian Case - gitarist i vokal negdašnjih 90 Day Men i izvjesni bubnjar i producent Graeme Gibson. Potonji je iz benda otišao i palice prepustio Sonic Youthovu bubnjaru Steveu Shelleyu. Pretpostavljam da je Shelleyeva slava glavni faktor zbog kojega su se recenzije "Guidera" množile na internetu te mi je posljedično nekolicina ljudi spomenula Disappears kao bend koji bi mi se mogao svidjeti. Što bi idejno i trebao. Garažni psycho-kraut s Brianom Caseom u glavnoj ulozi. Uspoređivani su s bendovima kao što su Spacemen 3, Suicide, The Velvet Underground, My Bloody Valentine, Neu!, The Jesus & Mary Chain (što zvuči poput opisa srednjoškolskog benda koji u kojem bi svirao Emir 'Šef pot liste' Fulurija), ali sve mi se čini da su te usporedbe temeljene na prvom albumu, koji za razliku od drugog nudi pjesme s kakvim-takvim (dostatnim) dojmom smislenosti i dovršenosti.

Slušajući "Guider" svaki put u cjelosti, niti jednom me nisu ponjeli groove i mantrične kraut fraze. Bestrukturnost brojeva na "Guideru" nema pokrića u zenu krautrocka, već samo breme i stigmu jammerske uzaludnosti. Uznemiruje i pretencioznost cijelog projekta. Tagline 'Music for record collectors' kao i činjenica da su "Guider" snimili preko master traka prvijenca (valjda sukladno imenu benda) po pretencioznosti na ljestvici 'dobro, koji vam je kurac?!' reakcija mogu konkurirati čak i anticonovoj kompilaciji "Music For The Advancement Of Hip-Hop".

Kad smo već kod hip-hopa, i kad smo već na kraju recenzije, završit ću s legendarnom Phife Dawgovom: "Microphone check one-two. What IS this?".