Šteta, kažem, a onda opet, oni koji su preživjeli test jeseni i zime i zadržali se u plejerima unatoč tome što je sada misao o ljetu jednako apstraktna kao i misao o životu na Marsu vjerojatno zaslužuju svoj trenutak, nekoliko virtualnih rečenica samo za sebe.

Album otvara "Blue & That" i prvo možete pomisliti da vas je netko prevario i pustio vam neku izgubljenu snimku Velvet Undergrounda, a onda kada shvatite da ipak nije riječ o njujorškoj družini, već zbilja o prvoj pjesmi s prvog albuma simpatičnih australskih hahara Dick Diver vjerojatno ćete pomisliti 'da, upravo mi je to nedostajalo u životu, još jedan bend koji se fura na Velvete, da, sada je moj život potpun', ali koliko god možda bila opravdana takva je misao i prilično ishitrena jer, vjerujte mi, vrijedi dopustiti ovom društvancu da vam ponude još jednu pjesmu, barem još jednu, prije nego što ih otpišete kao ništa više od vještih plagijatora.

Druga je "Alice" i s njom ćete shvatiti da ste se prenaglili. Iako su se u njoj zadržale natruhe velvetovskog zvuka ipak je više okrenuta prema indie rocku devedesetih, prema onom kuštravom i čupavom amalgamu neravnih rubova koji smo tako revno upijali i na kojemu smo izgradili vlastite glazbene ukuse i, jebiga, osobnosti.

Nakon nje slijedi pjesma koju sam ovo ljeto slušao više nego bilo koju drugu. Upravo je besprijekorna ta "Calendar Days" i koliko god je puta poslušao nikada mi nije dosta. U njoj su se kanda odmaknuli od svih uzora i utjecaja i pronašli svoj vlastiti, autentični zvuk. Sve je tu, čvrsta i skakutava melodija, odrješiti ritam koji se ne predaje do samog kraja, diskretni klavir koji vam pimpla po mozgu, neočekivana harmonika kao putokaz za neki drugi svijet, pjevanje koje na momente zvuči kao nabrajanje pa je njegov razoružavajući efekt tim začudniji i dvoglasja na refrenu od kojih žmarci pužu gore-dolje po kralježnici, neizostavno, svaki put.

"Water Damage" spušta loptu na zemlju, smiruje i spaja većinu njihovih utjecaja na jedno mjesto, ne bi vas iznenadilo da vam netko kaže da su tu pjesmu napisali Velveti, ali ne bi vas iznenadilo ni da čujete da su je napisali The Go-Betweens, The Bats ili već pomalo zaboravljeni bend Luna. Gotovo bez šava ona će prijeći u "Boys", još jednu interpretaciju djela starog majstora Loua, ali ovaj put na način sličan onome kao što to radi ili je radio Neven Svilar sa svojim The Press. Možda je to i najlošija pjesma na albumu, komentirao sam s nekima mudrijima od mene da na momente pjeva kao da još nije siguran što će reći, zapinje kao da ga ljulja neka drogica, a očito je da ga ipak ne ljulja pa je konačni dojam nekako pretenciozan i to ne na dobar način. Neven to radi bolje!

No, već se sa sljedećom "Two Year Lease" odmiču od svih usporedbi koje su vam prije padale na pamet, tom nježnom i prozračnom brojalicom s eteričnim dvoglasjima protrest će vam unutarnje organe, a meni se čini da bi, recimo The XX mogli snimiti takvu pjesmu da su više slušali The Cure, a manje onu svoju neku mračnu pucketavu elektroniku. Sad im je gotovo, Dick Diver su ih preduhitrili. Trojac "Lime Green Shirt", "Gap Life" i "Bondi '98" opet spaja sve najbolje od uzora benda, ali isto kao i naslovna pjesma albuma sve imaju jak autorski pečat, osobnost koja se ne može zamijeniti za nešto drugo. Prava stvar.

"Amber" je njihova "Stephanie Says" i, nemojte me razapeti, gotovo je jednako dobra, a posljednja "Languages of Love" je na sličnom tragu kao i "Boys", zezalica za kraj, s malo više melodije i smisla od ove koja joj je prethodila.

Kada bi me netko pitao da opišem u rečenici ili dvije zvuk ovog benda, a srećom me nitko takvo što neće pitati, rekao bih da je to pravi i čisti indie zvuk, ali onaj prije nego što su se uz taj pojam počele povezivati smiješne skinny hlače, zamišljeni pogledi u daljinu i manjak pravog sadržaja, onaj kada je to još uvijek značilo gitaru, znoj, produktivnu dokolicu i melodije koje bi bez problema mogle biti pop, mogle bi kada bi im se samo dalo.

'Baš me briga gdje si otišla, ravna ti je Australija' pjevao je jednoć Denis Dumančić vjerujući da je dovitljivo zamijenio bivšu nam državu iz originalnog teksta ovim dalekim kontinentom uz koji, valjda, nitko nema nikakvu negativnu asocijaciju. Često mi taj blesavi stih pada na pamet kada slušam Dick Diver. Što ćeš, nažalost ne možeš zapovijedati vlastitom mozgu o čemu da misli, ali čim ga se sjetim padne na pamet kako bih bio ljubomoran kada bi netko koga poznao zaista i otišao tamo, na drugi kraj svijeta. U ravnoj Australiji, naime, postoji dobra mogućnost da naletiš na koncert Dick Divera, a zbog te bi privilegije bez problema pretrpio i vrućinu i pustinju, koale i klokane, ljetni Božić i sve, najdraži moji, sve.