Ranije prošle godine Apollo Brown već je bio izdao album "Trophies" koji sam uvrstila u jedva natučen godišnji top 15. Taj me album osvojio ne toliko glazbom, koliko svojim audio transkripcijama koje su, iz pjesme u pjesmu, prodirale na površinu u maniri izvanrednih vijesti. "Dice Game", odnosno Apolloova kolaboracija sa Guilty Simpsonom, osvojila me pak odabirom podloga koje zvuče toliko izgubljeno, toliko arhetipski, kao seansa hipnoze za sve one koji se više nikako ne mogu sjetiti.

I ako albumu možemo odati ikakvu posebnu počast, onda je to upravo za spektakularna otvaranja svake pjesme u kojima se GTA San Andreas mood miješa s ushitima u stilu 'Zar je Aretha Franklin imala soul sestru'? Ne samo da je imala, nego je njenu predivnu pjesmu "I Don't Want to Lose You" prije Apolla u svoj rad integrirao i nabusiti švedski reper Prop Dylan. Jednako kao što Apollo i Simpson svoj ulični imidž ("Reputation") grade putem iste The Temptations ostavštine ("Let Your Hair Down") koju je još ranije, u izvedbi Yvonne Fair, iskoristio Jay-Z za svoju kvartovsku ispovijest ("Where I'm From").

Ako svemu pridodamo nametljivo, tvrdokorno repanje, zatim aluziju na legendarni live album Jamesa Browna u imenu (ili možda na Rocky 4) i konačno činjenicu da dvojac dolazi iz Detroita, lako ćemo Dice Game staviti u kontekst koji mu pripada. Kontekst koji se stalno bori s repovima iz prošlosti da bi na kraju dana upravo u njima pronašao najčvršća uporišta za vlastiti legitimitet. Apollo je, poput mnogih hip hop autora, definitivno jedan od čuvara te tradicije bez kojih danas teško da bi mogli osjećati išta od starog bogatstva.

Hermetički semplovi za eskapizam? Možda i jesu, ali preko njih su nalijepljeni glava-kroz-zid tekstovi s nultom tolerancijom na digresije i zadržavanja koji u svojoj survival monotoniji sa svakim beatom sve više otrežnjuju slušatelja tako da mu nema druge nego ostati na putu, izložen i budan. Tenzija i kontrasta na trenutke ima i previše, ali njih je lako podnijeti jer je produkcija (Apollo) zapravo prilično oskudna. To ne znači odmah da nije nadišla improvizacije iz podruma. Štoviše, sve je vrlo čisto, ozbiljno i jasno; semplovi i tekst putuju paralelno s minimumom interakcije, kao dva različita svijeta među kojima postoji ogroman jaz.

Ne mogu znati zašto Apollo kao producent nije išao na finiju prilagodbu materijala, ali osjećam da ta praznina u cjelini ispada ono najljepše u ambijentalnom smislu i u biti fascinira jer je odabir pravolinijskog, asketskog pristupa mnogo naporniji od ad hoc inovacija u kojima zadnjih godina lutaju i Jay-Z i Dr. Dre i Will.i.am, stvarajući nelagodne fuzije zbog čega se na kraju godine događa da tamo nekakav Frank Ocean kupi vrhnje i spašava r'n'b u očima rock kritičara.

"Dice Game", naprotiv, ne spašava ništa, ali stvari održava na životu. Od takvih albuma konačno i imamo najviše koristi jer su podložni kritikama i osporavanju, a to je i dalje jedini način razvijanja mišljenja. Reći da je genijalan je deplasirano - živimo u svijetu u kojem se čitav talent povukao u produkciju tako da je i Ke$hi omogućeno da napravi objektivno genijalnu stvar. Dovoljno je poslušati što je Mark Ronson uspio napraviti od dojučerašnjeg chorus guya Brune Marsa! Ali, reći da je u pitanju album koji će slušatelju otkriti jedan poseban senzibilitet za rap, nekoliko starih bisera i subjektivnu sliku Detroita u kojoj su Apollo i Simpson glavne face, sasvim je dovoljan poziv za nekoliko preslušavanja. I Can Do No Wrong!

www.apollobrown.bandcamp.com
www.mellomusicgroup.bandcamp.com/album/dice-game