Lejmo:

Većina dobrih ideja su začete kao šale. Tesla je zamislio struju dok je pokušao prdežom ugasiti svijeću kako bi impresionirao djevojku u Smiljanu. „Kako bi bilo da postojaše svijeće koje vjetar, pa ni onaj smeđi, ne bi mogao da ugasi? Makar ga burom zvali!“. I par dana kasnije nastade struja. Robert i James Johnson su izmisli Visine nakon što su trećem bratu Edwardu 1919. za šalu zaprdili jastuk. Potonji je uslijed nadasve duhovitog pothvata dobio konjunktivitis . 13 godina kasnije obiteljska tvrtka Johnson & Johnson je patentirala Visine, tekućinu za sužavanje očnih kapilara koje smanjuju crvenilo bjeloočnice i umanjuju simptome konjunktivitisa. Braća Johnson su tako pokrenuli lavinu koja je kulminirala patentom za šampon bez suza. Pot Lista je, naime, nastala kada se netko sjetio da bi mogli srati o tome kako slušamo najbolju glazbu ne samo jedni drugima, već proljeviti svekolikom, šarolikom hrvatskom seljaštvu, građanstvu i seljačkom malograđanstvu. Ono što je počelo kao šala preraslo je u neslanu realnost i u najbolji naduveni hrvatski glazbeni portal kojeg su ozbiljno shvatili jedino skupina Barbari. Za sada posljednja u nizu šala koja je iz anala ušla u anale je rock skupina Diarrhea Planet. U samo nekoliko godina ovaj riffom opsjednuti comic-relief sastav je uspio popu učiniti ono što su Butthole Surfersi učinili za noise, ili Anal Cunt za klape.  Zajebantski bend iz fakultetskih dana za cilj je imao imenom i nastupom plašiti krotko stado i upadati na tulume kao dežurna zabavljačka točka. Na pameti im je više bilo piće nego svirće. Nešto godina kasnije internet je prigrlio bend i ime čije značenje bolje ne vizualizirati. Danas power pop metal rock šesterac broji uspjeh za uspjehom s tri uzbudljiva i pamtljiva albuma , ovjenčan lovorikama za najbolji nastup uživo. Starija populacija možda neće biti skloni njihovom priprostom rock nestašluku, ali ako si star sam si si kriv. U ovom slučaju DP možete kriviti jedino za odličan provod preslikan u dojmljiv i zabavan četverogitarski zvukovni asamblaž. 

Trenutno perjanica nezavisne nashvillske scene, DP je na trećem albumu podebljao svoju tankoćutnost, premda album počinje s pjesmom naziva „Hard Style“. Osim glazbenog dijela koji je manje stihijski, promjena se dogodila i sastavu kojega je napustio bubnjar Casey Weissbuch. Na njegovo mjesto zasjeo je Ian Bush, tako čineći ritam sekciju s basistom Mikeom Boyelom, ritam sekciju koja je već tradicionalno u ovom bendu dvostruko manja od one gitarske. Gitare su ovdje da (u)nose melodiju (ako ste ikada htjeli hibrid Replacementsa, Jawbreakera i Van Halena, na pravom ste tragu), digresiraju i shredaju. Rezultat je spoj svega što ste voljeli kod glamuriziranih gitara 80ih i DIY-a punk scene koja umjesto disonance u ovom slučaju isporučuju distorzirane, ali itekako pitke harmonije i melodije.

Prvi singl „Life Pass“ je tipična DP stvar - glasna, masna i afirmativna. „Turn To Gold“ igra upravo na tu DP reputaciju i pjesmama „Announcement“, „Bob Dylan's Grandma“, „Ain't A Sin To Win“ te „Hot Topic“. Posljednja je posvećena srušenoj kući Glena Danziga. Malo trivije. Intro albuma, „Hard Style“, svečana je instrumentalna koračnica u spomen svih koji su koračali na putu zapaljivih lickova i riffova.  Odjavna stvar, „Headband“,  nije posveta Marku Knopfleru, ali jest najdulja DP pjesma uopće - juriš na provaliju nad kojom raširiš ruke i zatvoriš oči.

Glazbeno obilježeni atributima 80ih, DP vuku i ponešto stava iz optimističnih 90ih. Njihov „udri-proljev-na-veselje“ pristup je lako zamijetiti i čini se proizlazi iz njihove vrckaste osobnosti. Vjerujem i sami zatečeni stečenom slavom, članovi su fokusirani na ozbiljan rad, no još uvijek ne zanemarujući faktor zajebancije koji ih je lansirao. Uspjeh benda i njihove etikete Infinity Cat leži upravo u činjenici što se bendovi ne doživljavaju odveć ozbiljno. Što ne znači da vam nemaju i pokoju mudru za saopćiti. Zabava s fakulteta se otela kontroli i ono što je trebalo uveseljavati samo interno, razlilo se po svijetu s neočekivanim prihvaćanjem. Usprkos trademark ekstrovertiranosti, ovi momci nisu bez introvertnih crta, koje su najčujnije na „Ruby Red“ „Dune“ ili „Lie Down“.  „Dune“ je toliko dobra mid-tempo balada. Ma pusti priče i pusti muziku!

Simpsoni su me naučili da u Talmundu piše: „Tko će donijeti izbavljenje? Komedijaši“.  DP mi je svakako jedan od najdražih novijih bendova i svaki put kad krenem verbalno proljeviti o tome kako je nova glazba uglavnom u kurcu, sjetim se Jordana, Emetta, Iana, Evan, Brent i Mikea koji su uistinu pretvorili proljev u zlato. Ne samo da su odličan bend već su i obrana od propadanja ideala koji nam šapuću da jedna crna ovca vrijedi tisuću bijelih. „Turn To Gold“ je ono što ste ostavili u 20ima. Kad su noći bile duge, prijatelji spavali na kauču, a muzika glasna. A Diarrhea Planet je sažetak svega što me inicijalno privuklo glazbi: zabava, prijateljstvo, glupiranje, srčanost i osjećaj vječnosti.

Docnije drugovi. Vidimo se u Hop Inu gdje je piva domaća, a dobra. Gogo Pavlov će vam petkom pustiti Diarrhea Planet, ako ga lijepo zamolite. Brat Ante ima nešto za dodati.

Ante Estrada:

Već mjesecima izbjegavam pisanje, dijelom zbog činjenice da nemam vremena, dijelom zbog toga što mi je tolerancija prema glazbi smanjena, ne dajem više  priliku, jebeš sve. Svatko svakome titra jaja. Jel vama jasno da na ovom vjekovnom pejdžu netko ima muda napisati da je Kanye West najveći umjetnik 21. stoljeća? Ako to nije dokaz da smo otišli kvragu, dokaz je količina lijepih riječi i hvaljenja bendova. Doduše, isto tako sam rekao da više neću pisati recenzije o glazbi samo iz razloga da bi pljuvao.  Sam sebe sam doveo u bezizlaznu situaciju. S jedne strane nije mi se dalo pisati novi Postolar Tripper iako mislim da imaju dobar album. Nije mi se dalo pljuvati bilo koga drugog jer debili ionako neće skontat’ da bi bi im bilo bolje ostavit’ se akustičnih gitara i da ljude više manje boli kurac za patnje mladih umjetnika i umjetnica ili njihovo poimanje ovog teškog svijeta što nas okružuje. Veselim se samo starim stvarima, veselim se albumu De la Soula, veselim se koncertu Dinosaur Jr.  Za one Die Antword me zaboli đoka.

I na kraju, veselim se svemu što izdaju Diarrhea Planet. Zašto?   ZATO JER SU ZABAVNI I ISKRENI I ZATO JER IMAJU ČETIRI GITARE I U SVAKOJ  PJESMI IMAJU SOLAŽE. Jel’ dosta? Nije vam dosta? E pa idite pit đus na Terazijama. Smrt svemu što nema gitarske solaže. Jedite govna  i vi i vaši sintisajzeri i laptopi i TRAP i pičke mile materne. Daj da pjevam refrene i gledam likove kako sviraju solaže na koljenima, a da nisu neki prog rock umišljeni neshvaćeni šupci. Ne, glazba ti nije napredna, glazba ti je dosadna. 1950. Svi na svemu. Čitamo se na klonji kao i Škarinu novu knjigu.  Živili Diarrhea Planet, živile glasne gitare i pop pjesme.