Deftones Diamond Eyes Reprise 2010.
Šteta što ih je baš nesreća ponovno natjerala da snime odličan album. I šteta što si tu odličnost nisam mogao priznati deset mjeseci ranije. "Diamond Eyes" bi sada sigurno upao u osobni top 10 albuma prošle godine
Znam, prošlo je skoro godinu dana… ali vraćao sam se ovim pjesmama svakih par mjeseci sve dok mi nije sinulo da je novi album "Diamond Eyes" idealni rezime svega što su Deftones izdali do sada. Taj album koji se prvotno nije trebao ni desiti (detalji kasnije) je idealna sinergija svih trikova koje je bend koristio u evoluciji zvuka koji je krajem devedesetih pomahnitalom nu metalu osigurao zanimljiviji epilog i još jedan novi smjer koji se na početku samo prividno nadovezao na onda nečuveni Korn zvuk s njihova prva dva albuma. Nu metal revolucija je ubrzo nakon ta dva albuma doživjela kulminaciju te je svu svoju usiljenu ekstravaganciju dovela do generičke repeticije koja se duže vrijeme dobro prodavala na mainstream razinama. No, Deftones nisu željeli samo to. Pokušavali su, iako pretenciozno i s puno lickanja, ostati miljenici '90s metal klinaca, ali i onih koji se nisu vezali samo za metal priču iz devedesetih. Ili su, preciznije rečeno, tražili izlaz iz iste.
"Adrenaline" (1995.) je kao prvijenac bio savršeno tempiran, ali je tek "Around the Fur" (1997.) pomeo sve oko sebe. Nu metal prizvuk bio je prigušen nekakvim letargičnim hardcore izričajem koji je sa sobom vukao post Nirvana agresiju ("Mascara", "Around the Fur") i mračnu psihodeliju koja se odmotavala iz specifičnog pjevanja kojeg se Chino Moreno do danas nije odrekao. "White Pony" (2000.) je bio definitivna potvrda da Deftones mogu zastraniti na kul i općeprihvatljiv način. Njihov je zvuk evoluirao u nešto što je već miljama bilo daleko od onoga što se početkom devedesetih desilo na legendarnom i revolucionarnom "Judgment Night" soundtracku, a regrutiranje Maynarda iz Toola za duet bio je samo još jedan dokaz dobre proračunatosti. Četvrti "Deftones" (2003.) donosi i mjestimična lutanja po trip hopu, ali potvrđuje zvuk benda koji levitira negdje između hiper-producirane post metalne melase i eklektičnih ukusa pojedinih članova benda koji će rado odati počast i bendovima kao što su The Cure, Jawbox, Cocteau Twins, The Smiths i Duran Duran ("B-Sides & Rarities" (2005.)). I naravno, ta kombinacija u konačnici jednako odgovara mainstream padobrancima, starim fanovima i novom post metal bumu s početka nultih.
"Saturday Night Wrist" (2006.) sam nažalost samo rekreativno preletio, a nesretni i još uvijek neobjavljeni "Eros" nisam nestrpljivo iščekivao iako je bend s njim najavio povratak korijenima i izbjegavanje korištenja Pro Toolsa. Krajem 2008. basist Chi Cheng pada u komu nakon automobilske nesreće pa bend sredinom 2009. objavljuje da snimljeni materijal ipak neće izdati te da stanje njihovog basista nema nikakve veze s time. Eksperiment povratka korijenima očito nije uspio, ali su se nakon nesreće smirile tenzije u bendu koji je prilikom snimanja posljednja dva albuma stalno bio na rubu raspada. Tako je u nekoj Everything Must Go maniri neplanirani "Diamond Eyes" na kraju ispao neočekivano pozitivan album. Chino tvrdi da je glavninu pjesama napisano iz tuđe perspektive i da nemaju nikakvih konotacija s uobičajenim Deftones bedovima. Većina obožavatelja u svakoj pjesmi prepoznaje posvetu Chi Chengu, ali Moreno nam to službeno ne potvrđuje.
Nakon neuspjelog pokušaja sa starim producentom Terryjem Dateom, bend zapošljava Nicka Raskulinecza koji ima zamisao da ih jednim dijelom ponovo vrati na zvuk s "Around the Fur". On izvlači ubitačne rifove i Chinov specifičan vokal iz homogenog zvučnog zida, ali istovremeno pazi da sonična smjesa ostane masna i bombastična.
Deftones zvuk ne samo da ostaje prepoznatljiv, nego je i kompletan, uzimajući pomalo od svega što su do sada snimili. Mračne atmosfere, agresija i anemični jad daju prednost nekoj novoj sunčanoj melankoliji. Sve pjesme osim agresivnijih "CMND/CTRL" i "Prince" te podmukle adrenalinske bombe "Rocket Skates" su uglavnom sanjive i spore. Vrhunac albuma su eterične "Sextape", "976-Evil", "Risk" i "This Place Is Death" koja kao da se od samog početka razdvaja na dvije razine - metal i shoegaze. I naravno, vizija zdravijeg Chi Chenga se presijava kroz skoro cijeli album. Koliko god to Moreno poricao.
Šteta što ih je baš nesreća ponovno natjerala da snime odličan album. I šteta što si tu odličnost nisam mogao priznati deset mjeseci ranije. "Diamond Eyes" bi sada sigurno upao u osobni top 10 albuma prošle godine.
