Promjene su uvijek potrebne. Naravno, uvijek ćete osjećati izvjesnu neugodnost u novonastalim situacijama, ali, složit ćemo se, promjene su dobre. Prije nekih šest ili sedam godina, cijenjeni karakterni glumac, Liev Schreiber, odlučio je izvršiti promjenu - transformirat će se u cijenjenog redatelja sa svojim debitantskim uratkom "Everything Is Illuminated". Osim što se uspio nametnuti kao vrstan redatelj, Schreiber je uspio nemoguće - pretvorio je Elijaha Wooda, iritantnu hobit plačipičkicu, huligana (odapinjem tisuću kurco-nazbuljenih strijela u lice onog redatelja koji je od Wooda htio napraviti opakog huligana) i opće priznatog pizdopatnika u respektabilnog i podnošljivog glumca. Bar u ovom filmu. To bi, pak, bilo dovoljno za vječni respekt, no Liev tu nije stao. Nafilovao je film odličnom glazbom. Cantelon je napravio fenomenalan score, a Gogol Bordello je razvaljivao. I, ako to nije dovoljno, sporednu rolu u filmu je dobio Eugene Hütz, frontman Gogol Bordella, čovjek koji započinje rock revolucije sam. Sa svojom slavenskom kurčinom! Prije no što sam pogledao sam film, pogledao sam foršpan za isti, i negdje sredinom gledanja moje uši su detektirale lijepu melodiju i ugodan glas koji je davao turoban štih foršpanu. Bila je to djevojčica. DeVotchKa!

***

Najbolje pišem pod pritiskom. Utorak večer, već je kasno, još nisam poslušao album uopće. Odgađam do zadnjeg trenutka. Trebao bih ovo završiti do ponoći, iako sam obećao da će ranije biti gotovo. Nije pomoglo ni to što mi je računalo odvratna, štucajuća i smrdljiva kurva koja se pokvari baš kad ne treba. Morao sam ponovno skidati album, ovaj put na laptop. Nisam gledao ni utakmicu u miru. Real je opet “briljirao“. Franco se okreće u grobu. Nada mnom lebdi sjenka kosca. Kosac ima jaku bradu o kakvoj ja sanjam. U redu, napisat ću ovo. Slijedi struja svijesti.

***

(Marin se, uz pomoć teške ruke i još teže glave, obraća rijetkim čitateljima.)

Postoje albumi koje zavolite od prvog takta prve pjesme. "100 Lovers" je takav album. Iako sam tek na drugoj pjesmi, već znam da ću ovo slušati. Često.

Ako zanemarimo prvu pjesmu, a teško ju je zanemariti zbog apsolutno briljantne tugaljive melodije i dojmljiva glasa, dolazimo do bisera zvanog "All The Sand In All The Sea". Sad će repeat. Nastavit ću pisati za, ček da provjerim, da - točno za četiri minute i pedeset sekundi. U redu, poslušao sam ju drugi put.

Nekakav super Mario zvuk na klavijaturama. Brz bubanj, i sada, sad će uletjeti gitara... Op, iznenađenje. Gej višeglasje. No, jebat ga, ne smeta. Zvuči okej. Idem vidjeti o čemu drobi ovaj tip ugodnog glasa. “I am gonna count to three/then you want to leave here with me...“. Oh da, svakako. To je to, sve što mi treba je jedan podsjetnik na mene i nju. I našim planovima o odlasku. “... here's the part that always gets me.“ – hajde do vraga, Nick, vraćaš me, vraćaš nas... prizmeljuješ nas. Znamo, znamo, vjerojatno ćemo ovdje uvijek ostati, ali probat ćemo hodati po što više pijeska u što više mora. Bar nakratko. Čudno, doista, melankoličan prizvuk pjesme, ali nekako se osjećam bolje. Radujem se ostatku albuma.

***

(Prošle su dvije pjesme. Album je dobar. Marin je dobar. Piše mu se. Ima li mišljenje o još kojoj pjesmi? Ima. Čitajte!)

Ai caramba! Harmonika.

(Marinu je u svježem sjećanju Šijanov remek-djelo "Ko to tamo peva". Prisjeća se scene uz vatru. Cigan pjeva. “... da se ovo samo sneva?!“)

Zašto Nick Urata želi zvučati nerazgovijetno kao Thom Yorke, lijenooki ter olinjali douchebag s cilindrom na glavi? Nesvjesno, bit će. Joj, harmonika. Dušu dira. Dušu hercegovačku. Slab sam na harmonike, violine... Gitara prati harmoniku. Volim koristiti riječ komplementarno. Iskoristi ću ju opet. Ne postoji bolja za ovu savršenu simbiozu gitare i harmonike. Ne znam tko je čovjek iz San Sebastiana. Dobro pitanje, Nick, jesi li ti jedini čovjek koji se sjeća njega?

***

(Zamišljen, bulji u strop. Treba mu nešto vedrije.)

Znate li vi ijednu pjesmu sa ukomponiranim zvižducima a da je loša? Ne znam ni ja. "Exhaustible" je feel good pjesma albuma. Sve što nam treba je zvižduk, akustična gitara i boca vina. Bijelog. Dobro, više boca. Mogu zamisliti kako ovo pjevušim jednog kasnog ljetnog popodneva. Mrzim zamišljati najbolje ljeto tijekom zime. Ne znam bi li volio ili mrzio ovog redikula. Koji mu je kurac, dovraga? Zašto vidim zalazak sunca, mirno more, sebe i nju u mom naručju. Ne mislim na bocu vina, serem vam se u usta. Nisam alkoholičar. Sad sam shvatio da nikad nismo proveli nijedan dan na moru zajedno. Provest ćemo ovo ljeto zajedno. Kad mi bude drijemala na ramenu, hoću li se sjetiti ovoga? Hoću, takav sam.

***

(Gleda i ne vjeruje. Posljedna pjesma na albumu. Već. Nadovezuje se na prethodnu. Bar po naslovu. "Sunshine".)

Zvuči kao posmrtni marš. Prikladniji naziv za pjesmu bi bio "Sunset". Bila bi savršen kraj savršenog soundtracka za neki pretenciozni francuski film o dvoje zaljubljenih.

(Zamišlja auto. Kabriolet. Kamera gleda kroz šoferšajbu. Mirno se udaljava, vidimo obrise ramena. Vidimo dvije glave. Muškarac i žena. Kamera se udaljava. Sada vidimo cijelo auto i njih. Kamera se podiže i udaljava još više. Vidimo cestu koja nema kraja. Kamera odlazi visoko... Vidimo savršen dan. Čujemo savršenu glazbenu podlogu. Fade out.)

www.myspace.com/devotchkamusic