Pokušaj personifikacije glazbene skupine, odnosno izvođača Destroyera - dakle, ne nužno i samog Dana Bejara, koji u intervjuima djeluje sasvim lucidno - rezultirao bi slikom razmjerno dragog prijatelja s kojim se povremeno susrećemo, ali ga svjesno držimo na distanci.

Načitano i rječito stvorenje, taj prijatelj uvijek ima mnogo toga reći, no artikulacija ideja i samoživost predstavljaju mu problem. Konstantno zvučeći kao da je zapeo na petom pivu oko jedan poslije ponoći, on mrmlja storije o prijašnjim ljubavima, pripovijeda putešestvije i komentira zeitgeist. Njegov afektirajući glas do nas nerijetko dopire u pratnji divne melodije i često u vidu nezaboravnih stihova snažnog poetskog naboja, ali razgovor se na kraju svodi na hermetičan monolog svojevrsnog rambling mana. Takvo druženje podrazumijeva trud i određene rezerve osobe s druge strane - i nije nešto čemu se pristupa s jednoznačno pozitivnim emocijama i optimističnim iščekivanjima.

No to za Destroyera, odnosno Dana Bejara, nije nikakava novost. Ambijentalni ep "Bay of Pigs", jedna od znamenitijih stavki u njegovu bogatu opusu, originalno izdana na istoimenom EP-ju 2009. pa ponovno objavljena na ovome albumu, započinje stihom 'Listen, I've been drinking...'. Nije to isključivo kontekstualizacija dosadašnjeg rada; riječ je i o upozorenju za budućnost - čovjek je svjestan svojeg stila, svojih vrijednosti i mana, i mijenjat će se, ako uopće, tek zbog toga da udovolji svojim trenutnim interesima, ukusima ili aspiracijama.

U tom svjetlu javlja se i promjena na aktualnom albumu "Kaputt", devetom koji je Kanađanin Bejar potpisao imenom Destroyer. Nesuvisla najava albuma, ustvari napisana u autorovu afirmiranom nebuloznom stilu tijeka misli, dala je naslutiti kako će najnoviji uradak biti drugačiji. Spominjući utjecaje iz osamdesetih i devedesetih godina prošlog stoljeća i iznoseći bojazan zbog beznadne budućnosti glazbe, Bejar je najavio svojevrstan zaokret u izričaju. I zaista, "Chinatown", pjesma koja je svijetu predstavila novi album, taj je zaokret plastično ocrtala. Što zahvaljujući dvoglasju sa soul sopranisticom Sibel Thrasher, što zbog dominacije puhačke sekcije nad gitarama, Destroyerova glazba dobila je groove kakav je malo tko od ovog indie-ekscentrika očekivao.

Novopronađeni senzibilitet za europski pop, lelujave ritmove te mekane sintisajzerske i saksofonske melodije, Destroyerovu je karijeru obogatio najprozračnijom i uvjerljivo najslušljivijom kolekcijom pjesama. Poslije osam tomova zahtjevnog štiva, Bejar je isporučio album u kojem se može neobavezno uživati neovisno o prilici: bit će to podatan soundtrack kako za vožnje autom, društvena zadovoljstva i poslovna očajavanja tako i za romantične eskapade i postkoitalni blues. Potencijalni pop hitovi poput spomenute "Chinatown", naslovne "Kaputt" ili himnične "Poor In Love" mogli bi se čak protumačiti i kao nastojanje deliričnog osobenjaka s početka teksta da postane obzirniji prema svojoj okolini.

Ipak, očekivano, Bejaru takva banalizacija nije ni na kraj pameti. On u korijenu ove promjene locira pomanjkanje vjere u budućnost glazbe i sam proces kantautorstva. Iza nekih od zvukom najvedrijih pjesama koje je ikada napisao očito stoji razmjerno depresivna motivacija, pa u tom kontekstu ni stih 'Why does everybody sing along when we build this city on ruins?' ne predstavlja nikakvo iznenađenje. Na kraju krajeva, osmijesi koji tu i tamo osvanu na Bejarovom licu više odišu cinizmom nego iskrenim zadovoljstvom.

Upravo zato, "Kaputt" predstavlja tek površinsku i sasvim proračunatu promjenu, onu koja je došla kao rezultat nekih novih utjecaja, ali ne i značajne promjene samog autora. Iako je u posljednje vrijeme slušao više Spandau Balleta, možda i Georgea Michaela iz "Older" faze, a tko zna - možda i Simply Reda, Bejar je nakratko promijenio izvor nadahnuća, ali sebe je zadržao onakvim kakav je oduvijek bio: svojeglav, samoživ i sposoban naramak dekoncentriranih razmišljanja prevoriti u iznimno umjetničko djelo.

www.myspace.com/destroyer
www.mergerecords.com/artists/destroyer