Priču o Milesu Kuroskom svakako bi valjalo započeti pričom o Beulah. Priču o Beulah moralo bi se započeti pričom o Elephant 6 kolektivu. Priča o kolektivu ne bi bila potpuna bez barem nekoliko rečenica pozadine o Denveru, Colorado i Athensu, Gerogia. Kako bih izbjegao efekt babuške i zamku da napišem golemi tekst u kojemu neće biti ni riječi o glazbi, odmah ću čitatelja namjernika uputiti na tekst kolege Gee-a iz kojega možete uzeti nekoliko osnovnih informacija, dobro ih progrgljati i onda se, ako vas materijal baš posebno zanima, baciti na ozbiljnije pretraživanje interneta.

Miles Kurosky bio je alfa i omega benda Beulah. Skladatelj, tekstopisac, pjevač, frontman - sve. Beulah je jedan od Elephant 6 bendova koji nikada nisu dostigli popularnost Neutral Milk Hotela ili Of Montreala (ovdje govorim o popularnosti u određenim krugovima, točnije o 'popularnosti'), a razlog tome je vjerojatno to što su gotovo u potpunosti zapostavili eksperimentatorsku i psihodeličnu crtu, koja je, u većoj ili manjoj mjeri, ipak bila nekakav zajednički nazivnik svim Elephant 6 bendovima, i u potpunosti se posvetili potrazi za jasnim i čistim, sunčanim i sjajnim, jednom riječju - prekrasnim pop melodijama. Vjerojatno su bili nedovoljno napredni za zahtjevnu publiku pa su uglavnom prošli neopaženo, ali, srećom, njihova četiri albuma još uvijek postoje i dovoljno je nekoliko klikova mišem i nekoliko sati vremena da se nadoknadi propušteno.

Priča o Beulah okončana je onako kako završavaju sve priče o bendovima. Svi bendovi koji su se raspali, nalik su jedan drugome; svi bendovi koji i dalje funkcioniraju, funkcioniraju na svoj način. Posljednji i najmanje dobar album, "Yoko", objavili su 2003. i tada je bilo jasno da je gotovo. Nastupilo je zatišje i tek se zadnjih godina počelo pisati da Miles radi na novom albumu. Fanovi su strpljivo čekali. Album bi vjerojatno i ranije bio vani, ali hrpa zdravstvenih problema, bubrezi, operacije ramena, nemogućnost držanja, a kamoli sviranja gitare, usporili su čitavu stvar do iritantne mjere. Sjećam se kako sam bio sretan kada sam na nekom blogu naišao na intervju s Milesom u kojem odgovara na pitanje o tome kako će zvučati novi album. Rekao je, parafraziram po sjećaju, da su mu smiješni bendovi koji mijenjaju žanrove kao košulje i da on zna napisati pop pjesmu i da će to raditi i dalje. To, stari!

Miles nije lagao. "Desert Of Shallow Effects" zvuči točno onako kako bi trebao! Zvuči onako kako bi Beulah zvučao da je nastao 2010.

Najradije bih sada završio recenziju da ne kvarim savršeni sklad prethodnog odlomka, ali osjećaj odgovornosti tjera me da još malo pojasnim. Prva pjesma "Notes From the Polish Undreground" počinje uvodom na akustari i čim čovjek počne pjevati, sjetite se: 'To je taj glas, to smo čekali sedam godina'. Onda pomislite kako pjesma podsjeća na "Yoko" koji je, već smo rekli, najmanje dobar Beulah album. Onda se nekako, niotkuda, u čitavu stvar uvuče diskretno kucanje po klaviru i suptilni gudači i puhači i, kada se malo saberete shvatite da je ovo izvanredna pjesma, jednako dobra kao najbolji Beulah trenuci. Kada vas prođe početni zanos, ustanovit ćete da se to može reći za gotovo svaku od deset pjesama na ovome albumu.

Neke su mi na početku zvučale kao odlomljeni komadići starih pjesama i pokušao sam zaključiti odakle su i na koji bi ih album bilo najprirodnije smjestiti, a onda sam shvatio da to nema previše smisla i da ih treba slušati kao nešto novo, sa srcem. Od nekih se stvari ipak ne može pobjeći pa tako, recimo, "An Apple for an Apple", koja će biti prvi single, zvuči kao da ste u sokovnik ubacili sva četiri Beulah albuma i odlučili da se nećete zamarati rezultatom, a zamaranje niti nije potrebno, jer vam je iscurila odlična pjesma koja se na trenutke doima previše raščupano i neuhvatljivo, ali to ne stignete niti pomisliti, a već želite pjevati uz nju, jer je melodija previše dojmljiva da biste ju tek tako pustili.

Slično je i s ostalim pjesmama. Neke od njih počinju kao balade ("I Can't Swim", recimo, uz koju mi stalno Kasja K'Nut pada na pamet) da bi se razvile u punokrvne pop komade napucane violinama, oboama i francuskim rogovima, ali i s mrvicama stare dobre distorzije. Druge su nabrijane od početka, a smiruju se kasnije, kada ste već na rubu stolca i kada niste sigurni koliko ste pozitivne energije još uopće sposobni upiti.

Imate li srce, "She Was My Dresden" će vam ga iščupati i vratiti ga nazad, ali na pravo mjesto, ondje gdje je trebalo stajati od samog početka, a "The World Won't Last the Night" vas može istovremeno utješiti i potaknuti na akciju. Mislim, pjesma počinje stihom 'Cowards, we got to unite!'.

Na Milesovoj stranici stoji jedan mali promotivni tekst u kojem kažu da, ako vam nedostaje zvuk šezdesetih u Elephant 6 izvedbi, a od Of Montreala vas zaboli glava, ovo bi vas trebalo nasmiješiti. Prokleto istinito! Ne samo da ćete se smiješiti, još bih dodao - smiješit ćete se čitav dan i smiješit ćete se kada god vam odnekud iskrsnu blistavi komadići ovih predivnih pjesama!

mileskurosky.com
myspace.com/mileskurosky
beulahmania.com