Sera Cahoone Deer Creek Canyon Sub Pop 2012.
Samo mi je ona nedostajala da zaokružim priču. Sada mi ta njezina četverogodišnja pauza odjednom izgleda preduga, a njezin drugi album "Only as the Day Is Long" (Sub Pop, 2008.) toliko davan, toliko da je nakon njegovog izdanja pot listi trebalo još godinu dana da se napokon digitalno reinkarnira.
U međuvremenu sam bio toliko temeljit da sam, vjerujem, postao pomalo dosadan u korištenju svake prilike da se iznova ponovo spustim niz porodično stablo benda Carissa’s Wierd. A prilika je bome bilo na pretek. U posljednje četiri godine taj se bend uspio ponovo okupiti povodom izdavanja kompilacije i reprinta diskografije, Mat Brooke je nakon napuštanja Band of Horses krenuo u avanturu s Grand Archives, Jenn Ghetto je nakon jako duge pauze ponovo revitalizirala svoj samostalni projekt S odličnim albumom "I'm Not As Good At It As You" (Own Records/Recession 2010.), a BoH su nakon trećeg albuma i potpisivanja s velikim izdavačem zasvirali prije Pearl Jama i My Morning Jacketa.
Sera Cahoone, sramežljiva kći prodavača dinamita iz Colorada, počela je bubnjati s 11 godina, a svoj je kantautorski talent i sklonost countryju i folku dobro skrivala i potiskivala sve do 2006. kada je sama izdala svoj prvijenac. Obzirom da je u Carissa's Wierdu i Konjima sjedila za bubnjevima, njezin je country noir za mene bio toliko iznenađenje da sam, vrlo vjerojatno zbog navijačke fascinacije nepresušnim izvorom talenata kakav je bio Carissa's kolektiv, album "Only as the Day Is Long" stavio na sam vrh osobne godišnje liste.
Iako ni na novom "Deer Creek Canyon" nije odustala od jesenskih country noir zamaha, četverogodišnja studijska pauza učinila ju je sigurnijom i uvjerljivijom u pripitomljavanju vlastite ranjivosti koja se u uz zrelost i mudrost sada dočekuje toplim zagrljajem, a njezino nepretenciozno skakanje iz alt-coluntryja u indie-folk ovoga je puta još bolje potkovano neizbježnim pasažima bendža, pedal steela i mandoline.
Dovoljno je samo par sekundi pedal steel gitare i violončela da se uvodna "Worry All Your Life" pokaže kao ključna uvodna pjesma, ona nastala jutro nakon duge pregovaračke i neispavane noći, ona koja nizom jedva čujnih poteza rastjeruje jutarnju sumaglicu i ustajali zrak zatvorene sobe. Dok u ovoj pjesmi Sera istovremeno upozorava i tješi u pokušaju probijanja kroz zid kronične strepnje drage osobe, već u "Naked" ne može pobjeći od crnih misli: "Feeling hopeless tonight/Seems to happen all the time…". Naravno, iz svega izlazi brzo i prepuna razumijevanja prema sebi i suprotstavljenoj strani, baš kao i iz gorko-slatkog napada nostalgije u "Deer Creek Canyon" u kojoj preispituje ispravnost dugog izbivanja iz Colorada iz kojega se krajem devedesetih odselila u Seattle: "For all the love I have there, I needed to be on my own / My brother and my sister both left, and now they've gone back home." Iako su vrijeme i vrtlog života očito već učinili svoje, sporogoreća "And Still We Move" zaziva sjene iz prošlosti: "I'm trying hard not to erase all of you." "Every Little Word" je vesela country lelujavost, a "Nervous Wreck" dokaz da se Sera dobro provela u društvu Farrara i njegovih Sun Volt.
Klima i teme se ponavljaju, ali Sera uz pomoć vjernog benda bez ikakvog zamora uspijeva održati ravnotežu između napetosti i nježnosti, izmjenjujući instrumente i tempo. Jednako je uvjerljiva u dylanovskom baratanju usne harmonike i u akustičnim meditacijama za otpuštanje ventila na verandi.
"Deer Creek Canyon" je predivna posveta dalekom domu, molitva za prijatelje, nježni poziv partneru, izljev apstraktne ljubavi prema prirodi i lekcija redizajniranja neizbježne vulnerabilnosti. Duge pauze između izdanja nisu baš tolika drama, ali "Deer Creek Canyon" ne bi smio ostati samo idealan album za jesensko-zimsko stiskanje na kauču, već dokaz da lažna skromnost nije nešto s čime bi se Sera ubuduće trebala hvaliti skrivajući se iza bubnjeva.
