Mislim da je recenzija za "Quiet Is the New Loud" (2001.) bila moja prva objavljena recenzija. Kratku recenzentsku aktivnost na posljednjoj stranici studenskog lista Revolt "namjestila" mi je prijateljica Ana Zadro koja je recenzirala knjige. Sjećam se da sam onda nekom tipu tekstove predavao na disketi, da je Ana intervjuirala Tatjanu Gromaču koja je taman izdala svoju prvu zbirku poezije "Nešto nije u redu?" (Meandar, 2000), da smo uglavnom egzistirali na glazbenoj ostavštini Nomada i da sam onda vjerojatno Kings of Convenience usporedio sa Simonom i Garfunkelom, Belle and Sebastian i Nickom Drakeom. To ne mogu garantirati jer nismo uspjeli sačuvati primjerke Revolta, ali mislim da se za norvežane nije puno toga promijenilo. "Quiet Is the New Loud" je čak postala krilatica pokreta koji je u kratko vrijeme revitalizirao Drakea i naredao nekoliko izvođača sličnog senzibiliteta. Erlend i Eirik su ubrzo postali popularni, ali i dovoljno oprezni pri doziranju svoje karijere pod imenom King of Convenience. Uspjeh prvog i drugog albuma omogućio im je financijsku neovisnost zbog koje nije bilo potrebno pretjerivati sa starim i forsirati s novim materijalom, a Erlend se u međuvremenu mogao baviti drugim glazbenim projektima.

2001. odjednom zvuči dovoljno davno. Zbog svega što se u međuvremenu izdešavalo prosječan momak u kasnim dvadesetima mogao bi si svašta umisliti. Kad ono, nije se desilo ništa spektakularno. Dok s druge strane, često sam sebe varam da su u tom razdoblju nastupile neke drastične promijene na emocionalnoj razini. No, to su uglavnom zablude, tj. te promijene se uglavnom mogu svesti na neuspješno i manje neuspješno privikavanje na neke životne okolnosti. Nemam se što žaliti, ali bilo bi pravednije kada bih rekao da se nisam bogzna što promijenio. Naredali su se neki divni ljudi i događaji, ali da sada ne brazdim previše… Ukratko, zrelost u mom slučaju, u dobro ili zlu, još uvijek nije dobila svoju pravu priliku. Ne treba se s time hvaliti, ali nekako me presjeklo kada sam prije par dana ponovo krenuo s intenzivnijim preslušavanjem novog albuma norveškog dvojca.

"Declaration Of Dependence" je najusredotočeniji album kojeg su Erlend i Eirik snimili. Ostali su vjerni zvuku, stanjima i temama kojih se drže od samog početka karijere, toliko da sam u jednom trenutku posumnjao u svoje odgađanje zrelosti. Mora da je adolescencija precijenjena i ja stalno mantram da život počinje u tridesetima, ali konačno odvajanje od tih ranih dana života ipak donosi nešto gorčine. Erlend i Eirik su toga sigurno svjesni, ali me nakratko zbunila moja ljubomora nakon sljedećih stihova: "Our bigger blessing, girl/Is being young/The power of not knowing/Where you belong". Još uvijek imaju prostora i vremena za takav zaključak. Kao da ga upravo žive. Kao da sve te pjesme još uvijek nastaju nakon dugih ljetnih praznika i kratkih ljubavnih avantura. Atmosfera je ista - dovoljno slatkasta da vas ne prisili na očajne i odgovorne egzistencijalne meditacije i taman gorka da vas prikuje za krevet studenske sobe u kojoj kao da je zauvijek nedjelja popodne.

Mislim, lako njima bit u điru, ali ako stvarno težimo da nam melankolija bude trenutak ugodne kontemplacije onda je bolje voljeti, gubiti, putovati, stvarati i družiti se s gomilom dragih ljudi. Ili barem imati razloga težiti ka tome, jer: "Dreams burn but in ashes are gold…" pjevaju Erlend i Eirik u "24-25".

Nedavno smo na jednoj svadbi (uh, nekima se život fakat mijenja!) Matija Habijanec (Marshmallows) i ja izmijenili favorite 2009. S čašom vina u ruci smo ushićeno favorizirali Billa Callahana i Kings of Convenience. Bill je za mene ostao pri samom vrhu, a KoC su postali navika. Ona koje se ne mogu riješiti od te 2001.

kingsofconvenience.com

myspace.com/kingsofconvenience