Enforcer isporučuju savršen proizvod po treći put zaredom. Možda je prethodni album "Diamonds" za nijansu bolji od novog "Death By Fire", ali već je od prvog "Into the Night" iz 2008. bilo jasno da u njihovom slučaju neće biti previše prostora za pogreške. Receptura je jednostavna – preuzeli su najbolje od heavy i speed metala iz prve polovice osamdesetih i postali jedan od najspominjanijih bendova NWOTHM retromanije (New Wave of Traditional Heavy Metal). Majstorski kombiniraju atmosferu s prva dva albuma Maidena, hitoidnost Diamond Heada i tempo speed metalaca (osim bendova ala Exciter i njihovog hita "Heavy Metal Maniac" za usporedbu dosta dobro mogu poslužiti i prvijenci Metallice i Anthraxa). Na novom "Death By Fire" im je malo više nego prije uspjelo i švercanje hard rock (čitaj: USA glam) refrenčina koji sigurno neće smetati ekipi koja je skrivečki kupovala prvi Skid Row i "Dr. Feelgood" od Mötley Crüea (taj sam!) kada su thrash i death već suvereno vladali po svim osnovnim i srednjim školama. Poslušajte samo "Mesmerized by Fire" i "Take Me Out of this Nightmare" i pokušajte zaboraviti refrene. Tekstovi su ipak u tolikoj mjeri generički i vjerni davnim danima metala da okultizam u njima danas djeluje toliko benigno da bilo kakvo uspoređivanje s Mercyful Fate zvuči pretjerano. U tome ih neće spasiti niti posljednja "Satan" koja ipak malo previše zvuči kao "Phantom Lord" i “Hit The Lights” poznatijeg benda koji je isto obožavao King Diamonda, a pogotovo Diamond Head.

Ali više nisam tinejdžer i imam malo problema kada ovakvu glazbu moram smjestiti u neki smisleni sadašnji kontekst. Ekipa iz Enforcera će reći da je heavy metal u svim svojim inkarnacijama bezvremenska glazba i takvu bih izjavu vrlo vjerojatno (bez previše čvrstih argumenata) slijepo branio, ali preslušavanje ovakvih albuma me uvijek dovodi u nedoumicu. S jedne si strane ne želim uskratiti pravo na nostalgiju i nikako ne mogu hladno protusloviti nečemu što zvuči kao savršena kombinacija svega što sam volio kao klinac, ali s druge strane imam osjećaj da se ipak radi samo o bendu koji zvuči uzbudljivo samo zbog toga što zvuči kao bendovi koji su bili uzbudljivi prije skoro tridesetak godina. Mislim, ponekad imam filing da čak zvuči i bolje! Dakako, nije nimalo lako biti toliko dobar čak i kada znaš po kojim pravilima igraš, ali nekako se osjećam isprazno i tupavo svirajući air gitaru pred zvučnicima s 32. godine.

Ili je fora upravo u tome?

Nije da sam kao klinac 100% živio glazbu i spiku svojih metal heroja. Mislim, teško je da su ih stvarno živjeli i oni ćru smrknuti likovi u crnim kožnjacima koje smo zvali fikseri i sniferi i koji su sjedili na spornom zidiću iza škole, ali ne bih se baš pomirio niti s time da se radilo samo o ispraznom obožavanju nečega što iz današnje perspektive možemo definirati samo kao još jednu kratku fazu iz popularne kulture osamdesetih. Ili je fora upravo u tome što mi je postojanje tih bendova kao klincu značilo više nego što su ti bendovi mogli značiti za popularnu kulturu i za veliku većinu ekipe iz razreda u osnovnoj? Već mi je 15 godina jasno da postoje i oni drugi nemetal bendovi koji su tobože važniji zbog svog postojanja i krucijalnih poruka čovječanstvu, ali ne bih se bunio da mi recimo jedan Chuck Klosterman objasni fenomen retro metala i da nakon toga u Enforceru mogu guštati i ne osjećati se toliko isprazno i tupavo.

Percepcija metala juš uvijek uspijeva biti nepredvidiva i meni je očito još uvijek jako važna. Čak i kada mrtav objektivan tvrdim da su "Iron Maiden" (1980.) i "Killers" (1981.) najbolje što su Maideni snimili znam da ću Dickinsona obožavati  i kada pjeva da ne želi biti tetovirani milijunaš. Sada ispada da u metalu guštam čak i kada mi zvuči reciklirano. Da ne kažem - doslovno prekopirano.

Prokleto djetinjstvo. Na kraju se uvijek izvlačim na njega.

enforcer.se