Loney, Dear Dear John Polyvinyl 2009.
Početak recenzije broj 1:
Davno su prošla ta vremena kada sam se ujutro budio samo činjenicom kako bi tata otvorio vrata spavaće sobe. Bez obzira što sam iz Mokošice do gimnazije imao pola sata autobusom + još 10-ak minuta pješke te sam se morao za jutarnju smjenu buditi dosta prije 7, zvuk otvaranja vrata bi me probudio. Sa sestrom je išlo dosta teže pa je to bilo uvijek zabavno gledati. Sada su stvari drukčije. Na sreću, imam takav posao zbog kojeg se ne moram buditi prerano, budilica na mobitelu je namještena na 8 i 8, ali nikada se tada ne ustanem. Prokleta opcija ponavljanja alarma svakih 6 minuta me uništava. No, kada se napokon uspijem dignuti iz kreveta, praktično odmah posežem za cd-playerom. Volim ujutro čuti nešto da me prodrma, bilo to agresivno, plesno ili ne znam kakvo. Ali, najbolje je kad je plesno. Tako zadnjih par dana ujutro plešem na „Airport Surroundings“, pjesmu čovjeka koji se potpisuje imenom Loney, Dear. Ponekad pleše i sestra sa mnom, pa nam je zabavno.
Početak recenzije broj 2:
Ni sam ne znam koliko sam puta bezuspješno lamentirao o tome što ja podrazumijevam pod pojmom pop glazbe. Kako je to kolega Flip na ovim stranicama razlučio u recenziji za novi album Lily Allen, onda ću vas poštedjeti mojih razmišljanja o tome već preći na stvar. Dakle, "Airport Surroundings", pjesma koja otvara peti (ili drugi, ovisno kako gledate na tri samizdata albuma) album Emila Svanängena, Šveđanina iz Jankopinga koji se potpisuje s Loney, Dear je pop-hit. "Airport Surroundings" ima sve što bi vas trebalo natjerati da je pjevušite ili mrdate guzom dok je slušate. Jednostavnu podlogu s dobrim beatom, nekoliko lepršavo odsviranih instrumenata preko te podloge te zarazni refren u kojem Loney, Dear neprestano ponavlja 'you are all that I want'. Pjesma je to koja vam mami osmjeh na lice i da je svijet pravedno mjesto ova pjesma bi se neprestano vrtjela na radio-stanicama koje bi onda možda netko i slušao.
Početak recenzije broj 3:
Bez obzira što svi oni koji pozornije slušaju glazbu (ili žive glazbu, kako hoćete), ne žele pričati o nekim glazbenim kategorijama smatrajući kako je ladičarenje nešto najgore što se može dogoditi glazbi, opet postoje te neke kategorije. Opće ili osobne. Ja, recimo, imam kategoriju pjesama koje bih volio čuti da prvi put uđem u neki klub i DJ upravo tada pusti tu pjesmu. Mislim kako sam tu kategoriju stvorio kada sam prvi put čuo "Astounded" od Bran Van 3000 želeći pronaći mjesto na kojem ću moći plesati na tu pjesmu. Kasnije su se u toj kategoriji našle još neke pjesme, prije svih "Heart Of Hearts" od !!!, a posljednji 'new entry' je "Airport Surroundings". Poslušao sam tu pjesmu nekoliko desetaka puta, a nikako da me prođe želja za plesanjem dok je slušam. Čak sam se neki dan uhvatio kako pravim neke pokrete rukama dok sam išao na posao, a na walkmanu se vrtjela upravo ta pjesma. Još samo kada bih slijedećih mjeseci ušao u neki klub gdje bi pustili ovu pjesmu pa da i drugim ljudima pokažem kako nije važno što ne znaš plesati.
Nastavak recenzije na sva tri početka iste:
Samo je jedno pitanje bilo bitno nakon što ovakva jedna pjesma otvori album: je li i ostatak albuma dobar ili je riječ o klasičnom one-hit wonderu, a takve sam uvijek prezirao jer i ćorava koka zrno ubode. Loney, Dear (ne pitajte me zbog čega čovjek u svom nazivu ima zarez) je ipak zaslužio preslušavanje cijelog "Dear John" albuma bez obzira što "Airport Surroundings" potpuno odskače od ostalih 10 pjesama. Nešto kao "I'd Rather Dance With You" s albuma "Riot On An Empty Street" Kings Of Convenienca ili "Young Folks" s albuma "Writer's Block" Peter, Bjorn and Johna, da se zadržimo samo na skandinavskim kolegama Loney, Deara. U svim više-manje trominutnim pjesmama ovaj Šveđanin nudi pregršt melodija i harmonija. Na trenutke to zvuči kao Belle & Sebastian, na trenutke podsjeća na Simon & Garfunkela, ali uvijek su teme poprilično vesele, ljubavne tematike. Možda će nekima to biti previše bljutavo, a takvima preporučam posvećivanje više pažnje glazbi koja ide uz takve tekstove. Recimo, u pjesmi "Summer" usna harmonika na tako lijepi način širi euforiju da mi je taj instrument odjednom postao simpatičan. "Everything Turns To You" na jednoličnu pozadinu nalijepi ogroman broj zvukova i poprilično glasne back vokale koji dižu atmosferu. Akustična "I Was Only Going Out" kao adut ima zviždanje, a "Harsh Words" lepršavost koja bi joj, da nije one pjesme zbog koje sam pisao tri uvoda, donijela status hita s ovog albuma. "Distant Lights" laganom početku dodaje zbunjujuće back vokale, a "Under A Silent Sea" usred tipične Simon & Garfunkel pjesme poseže za elektronskim djelovima. Odlična "Violent" melodiju zasniva na nekom obliku drvene flaute, a dva nešto slabija djela zovu se "Harm/Slow" i "Dear John". No, ja ta dva slabija trenutka rješavam na način da umjesto njih još dva puta poslušam "Airport Surroundings". Testiram se koliko ću je još puta moći poslušati. Za sada mi dobro ide.