Ništa ne valja i sve je najbolje. Deafheaven su ili falši black metalci ili jedan od najznačajnijih metal bendova današnjice. Nemam problema s razumijevanjem argumenata obje suprotstavljene fronte, ali isto tako mislim da nije potreban još jedan predvidljivi uvod koji smo dovoljno puta čitali.

Nije mi važan ishod teorije po kojoj su se vokal George Clarke i gitarist Kerry McCoy na trećem albumu "New Bermuda" odlučili za promjenu zvuka s ciljem podilaženja sumnjičavim metalcima. Čak i ako je pokazivanje zubi metalskijim zvukom s novog materijala bilo isprovocirano od strane onih koji su ostali imuni usprkos nevjerojatnom uspjehu prethodnog albuma "Sunbather", konačna izvedba ne ostavlja sumnje: Deafheaven izgaraju u svakoj sekundi, a slušateljevo iskustvo tek stečene šire publike nije drastično ugroženo prelaskom s blackgazea na thrash riffove koji se prirodno stapaju s blackerskim jurišima i kratkim post-rock intermecima.

Vjerujem im i nakon pročitanog intervjua u kojem tekstopisac Clarke za Papermag.com nonšalantno tvrdi: „So instead of taking a lot from say, My Bloody Valentine, this time around we really focused on the Oasis influence and the Low influence, and there's even parts that are reminiscent of maybe a Wilco record or something.“ Vjerujem mu iako su mi njegovi novi stihovi, izdvojeni iz ukupnog glazbenog konteksta, nakon prvih interakcija zvučali pomalo patetično i suviše dramatično. Pogotovo ako uzmemo u obzir da je na prethodnom albumu maštao o boljem životu, a sada opet očajava nakon što si je isti priuštio selidbom u Los Angeles. Clarke je kao propali student koji se želi vratiti kući u svoju mladenačku sobu („Sitting quietly in scorching reimagined suburbia“), kao odbjegli član kulta Guilty Remnant iz sve bolje serije "The Leftovers" koji se nakon bijega iz kulta želi vratiti u isti kako bi se ponovo posvetio mizantropiji. No, kolikogod njegova patnja zvuči pretjerano i neopravdano, stopljena s glazbenom izvedbom ona postaje stvarna i razorna. Vjerujem mu čak i nakon što za NPR priznaje: „I can imagine my dad, who had a kid and owned a house, worked a 40-hour a week job when he was my age, saying something like "Suck it up." [Laughs.] But to be honest, being 26, this is my first real time where I've been an adult. The whole thing came as a shock, I guess you could say.“ Vjerujem mu jer "New Bermuda" na mene djeluje kao opijat s kojeg se želim skinuti čim dovršim ovaj tekst.

Načelno mi je na prvu ta kombinacija thrash riffova i sporadičnih post-rock smiraja pomalo banalna i zapravo mi je nevjerojatno koliko su Deafheaven uspješni u konačnom proizvodu, atmosferi s kojom vas u potpunosti usisavaju u svoju napetost i neodoljive uzlete. "New Bermuda" je za mene koban spoj. S jedne strane ne znam odoljeti black i thrash metalu, nostalgičan za nečime što nisam u potpunosti preživio, već samo oprezno gledao sa strane prije dvadesetak godina. Dok sam s druge strane uvjeren da sam već odavno prerastao najpredvidljiviji i s lakoćom odsviran post-rock a la Explosions in the Sky. To mi se sve skupa vraća u neodoljivo privlačnoj i jednostavnoj kombinaciji zbog koje upadam u paranoju: Deafheaven mi nude utješnu nostalgiju dok me istovremeno bacaju na koljena i u očaj, nude mi uzlete da bih preko njih došao do najgorih spoznaja o svemu onome što nisam ispravio iz srednjih dvadesetih do srednjih tridesetih. Istovremeno suosjećanje s autorom i sažalijevanje nad njegovim nezrelim konkluzijama u kombinaciji s glazbom dovode me do šizofrene ekstatičnosti zbog koje mi konačna katarza konstantno izmiče. Tako "New Bermuda" za mene postaje manifestacija potisnutog srama zamaskiranog u kombinaciju privlačnih zvukova koje smo odavno trebali prerasti.

"New Bermuda" me svojim intenzitetom izgriza do kosti, a u njoj istovremeno pronalazim ljepotu koju bih najradije ignorirao. Nije čudno što slušajući "Brought to the Water" umišljam da u pozadini čujem nešto što me istovremeno podsjeća na Bachovu "Aria Sulla IV° Corda" i glavnu temu iz Twin Peaksa. Sve sama nostalgija (prva je bila špica na jednoj talijanskoj dokumentarnoj emisiji, a druga je tu ponovo u službi nečega što zaziva projekciju savršenog prisjećanja na djetinjstvo u roditeljskom stanu). Ima toga još. Neke su stvari već ovjerene i očite. Kao što su mnogi prije primijetili, "Gifts for the Earth" zaista počinje kao neka Yo La Tengo pjesma, točnije kao njihova "Cherry Chapstick" (s pot listinog najboljeg albuma nultih "And Then Nothing Turned Itself Inside-Out") koja je sama po sebi hommage Sonic Youthu. Kraj na "Come Back" podsjeća više na neki sanjivi brit-pop negoli na post-rock, točnije na nikada proslavljeni i zauvijek zaboravljeni bend January te njihov album "I Heard Myself In You" izdan za Poptones Records Alana McGeea (Creation Recordsa), a kada smo već kod njega treba spomenuti i očitu referencu na Oasisovu "Champagne Supernova" na samom kraju albuma. Clarke i McCoy su u nekoliko navrata čak spomenuli The Cranberries.

Možda čujem stvari kojih nema, ali me više brine što uz svu silinu neodoljive tutnjave na ovom albumu ne osjećam koliko su mi stihovi s kraja "Bought to the Water" (Where has my passion gone? / My world closes its eyes to / Sex and laughter…)  u biti još razorniji u srednjim tridesetima. A prije mjesec dana sam bio uvjeren da Clarke pretjeruje. Možda se mogu vratiti na početak i zaključiti još jednom: Ništa ne valja i sve je najbolje. Ovaj put u nekom drugom osobnom kontekstu.

*** *** ***

Najbolji zaključak recenzije novog albuma Deafheavena napisao je Karlo Rafaneli za Lake note: Nezahvalnost je dio ljudske žilavosti, motor koji nas tjera naprijed bez obzira na cilj i samim time nam omogućava da život proživimo i preživimo, makar ćemo u pravilu zaključiti kako smo zaslužili, mogli ili željeli više. Rekao bih da mi je ta rečenica bila presudna kod osobnog doživljaja albuma.