Prvi me put angažirano obavještavajući o realnom potencijalu promoviranja Irene Žilić u novu nam osobnu ljubimicu, a koju sam dotad znao samo po imenu koje je lunjalo po tekstovima o novim hrvatskim kantautorima i kantautoricama koje sam površno prelijetao, kolega melankolik Rumunj Dražen svoje je uvjeravanje osnažio primjedbom – rečeni se mejl negdje pogubio, pa parafraziram iz prisjećanja – kako se napokon i u nas (kao, u Hrvatskoj) pojavila jedna naša (kao, autorica koja upražnjava ono što od njoj svojstvenih i približnih žanrova barem nas dvojica najviše volimo slušati i čuti). Momentalno mi je jasno bilo kako prijatelj prije svega ukazuje na ugođaj, pristup i emocije, a manje na sam pedantno definiran (pod)žanrovski odjeljak kantautorske pjesme, i to ne samo zato što uz mnoštvo zajedničkih ukusa on i ja imamo i jednako opsežne gomile međusobno potpuno nepodudarnih nego i zato što znam kako se sa mnom slaže oko onoga najvažnijeg – presudni elementi nečijeg zvuka ne sviraju se instrumentima. Stoga niz od nekoliko kantautorica koje sam instinktivno doživio kao putokaze ka Ireninom utočištu nemojte, molim vas, shvatiti kao stilske usporedbe – ona sama mnogo više sličnosti ima s Laurom Marling ili Norom Jones – nego se pokušajte prisjetiti osjećaja blagosti ili nemira, bonace ili oluje, koje su pjesme ovih djevojaka u vama budile.

Proteklo smo proljeće proveli opsesirajući oko Kathleeen Edwards i Sharon Van Etten, a godinu priveli kraju uz Seru Cahoone; početak 2013. protječe nam uz asocijacije kojima Torres na druženja ponovno poziva Jenn S Ghetto. Tift Merritt je lani snimila divan vremenski stroj u dane svojeg izlaska iz Raleigha; dok se On Tour iz susjedstva ne zapute do ovih prostora fiks ću dobivati slušanjem albuma, a moram priznati kako sam izgubio svaki kontakt s Rosie Thomas. Irena Žilić s ukupnih 95 posto pjesama navedenih heroina nema veze koja bi bila čvršća od primarne slike djevojaka s gitarom i neutaženom žudnjom – ajde, volio bih je čuti kako obrađuje Rosienu "Time Goes Away" – no u sve će se playliste snatrećih popodneva u probrano društvo uklopiti prirodno, isprva sramežljivo samo da bi poslije postala ravnopravna partnerica u još jednoj zabludi nužnosti analiziranja stvarnih i umišljenih zabluda. Ono što joj je s njima zajedničko jest sposobnost da maleno klupko vrlo osobnih emocija pjesmama koje tu čistoću emocija pjevaju podjednakom čistoćom fascinantnoga glasa pretvori u zrcalo osobnih emotivnih preokupacija slušateljima koji se, zapravo, međusobno osjećaju prilično različito. A zajedničko joj je i nuđenje mojim sebičnim, sitnodušnim kompleksima da se još jednom nadmoćno postave prigovarajući mainstreamu i industriji kako birajući neke druge kantautorice vuku pogrešne poteze – Irenina je muzika ničim umrljani pop, lišen underground gunđanja ali i kompromisa estradnih ambicija, pri čemu ne treba zanemariti ni izgled zbog kojeg je nekoliko Potlistinih recenzenata opasno visjelo nad ambisom pretvaranja žutih kartona u crvene. Jebiga, na večerašnji koncert u Booksu morat ćemo povesti cure!

Objavljen pri samom kraju lanjske godine na Bandcampu, Irenin nastupni EP samom svojom pojavom prati procese kojima su mi njezine/njegove četiri pjesme postale zaslađujući sastojak bez kojega nisam uspio ispiti ni jedan jedini dan od prvog slušanja. Besplatan download u ovom slučaju nije karta na koju je zaigrano nakon što su svi ozbiljniji planovi propali, nego potez autorice sigurne kako u snagu svojih pjesama, tako i u, možda malo naivno ali nije se pokazalo promašenim, pronalazak pravog puta od strane pravog materijala. Okačen bez ikakve medijske pompe, "Days Of Innocence" je svejedno postao neizostavno čvorište razgovora sa svim prijateljima i znancima koji od muzike žive jednako kao i ja, dakle puneći njome vlastite spremnike, razrješujući uz njezinu pomoć svoje nedoumice. Pjesme ovog EP-ja redovito se bude prebiranjem akustične gitare, zavodljivim flertanjem rezoniranja žica i slatkom hrapavošću dodira trzalice koja odaje intimnost sobnog ugođaja, da bi do poletnih, odlučnih refrena u svoja krila upregnule cijeli spektar emocija, najednom zvučeći podjednako ljupko i neizbježno poput prirodnih sila. Jedna gitara tada postaje gotovo pa orkestar, iako se Ireni tročlani bend pridružio samo u uvodnoj 'By My Side', u kojoj me bas Petra Jurmana i bubanj Brune Matić pozivaju na još jedan ples na mjesečini pod ravnanjem Vana Morrisona.

Pišući o nastupu koji je prije dva tjedna odsvirala u KSETu, možda sam se pomalo zatrčao navodeći kako Irenin indie-folk gotovo potpuno izbjegava začine američkog Juga, pa ću u tom slučaju gospel mumljanje koje otvara i zatvara naslovnu pjesmu EP-ja doživjeti kao fatamorganu, maglicu nalik onima koje lelujaju na horizontu gdje se užarenost prašnjavoga zemljanog puta spaja s vrelinom vlažnog zraka. S obzirom na to da je bistru sliku onoga tko ili što iz te hipnotičke mutnosti izranja nemoguće dobiti do samog susreta, oprostit ćete mi i što sam jedan od stihova pjesme odbijao prestati čuti kao 'Sticky Fingers' in my ears i dugo nakon što mi je postalo jasno da sam ga spočetka pogrešno razumio. Zašto, uostalom, Irena šećući gradom i ne bi slušala Stonese? "Wild Horses" i "Dead Flowers" su prekrasne pjesme. Ništa manje lijepe nisu ni preostale dvije pjesme ovoga divnog EP-ja, kratka ali slatka (najdulja pjesma ovdje traje tek 3:59) vikendaška ranojutarnja šetnja "Autumn Delight", koja možda i cijelo izdanje poentira stihom My hands are cold but my soul feels warm, te "Whatever Feels Right" koja u sveobuhvatnu atmosferu odbijanja svojoj ranjivosti da postane išta više od gorko-slatkog jamčenja važnosti i trajnosti proživljenog ubacuje još i nasmiješeni prkos s vrhuncem u Ireninome finalnom raspjevavanju. U već spomenutome koncertnom reportu bio sam se žalio na broj od samo četiri odsvirane pjesme; ovdje, samo četiri su pjesme dovoljne prije svega zato što svojim zajedništvom ostavljaju dojam potpunosti prenesene poruke, a pomaže i to što je riječ o sjajnim pjesmama kojih se preteško zasititi. Vjerujem kako Irena Žilić ima još mnogo toga za reći, kao i da može još mnogo toga reći o temama (ili temi) koje je iznijela na ovom EP-ju, ali ove mi pjesme svakim novim slušanjem govore kako je ovdje sažeto apsolutno sve što je u ovom trenutku željela reći. Ako se varam, tim bolje, novih će pjesama biti i prije nego što sam se nadao.

irenazilic.bandcamp.com

irenazilic.com