Na nedavnom pot lista okupljanju šetalo se kroz mnogo tema. Droge, alkohol, Slaven Bilić. Čak su se spominjali i krediti, kao pokazatelj da smo danas odrasli ljudi svjesni svojih rola u društvu. Naravno, obzirom da je kraj godine sve bliži, dotaklo se i pitanja albuma godine, omiljenog sporta svih pretencioznih hipstera koji smatraju da su relevantni zato što s neta skidaju više glazbe nego su je fizički u stanju preslušati.

Osobno imam nekih 10 naslova u konkurenciji i za poredati ih od 1 do 10 trebat ću pronaći nekakvu originalnu formulu u ovih narednih dva i pol mjeseca. Ali, oko izbora deset naj pjesama godine bilo bi puno manje problema jer broj jedan već imam. I, da, nalazi se na ovom albumu. S tim da treba istaknuti da isti sadrži barem još dvije potencijalne top 10 ljepotice.

Dawesi su se prije dvije godine predstavili kao još jedan u nizu mladih bendova koji uživa u kopanju po roditeljskim pločama i izvlačenju na površinu svog tog konformizma '70-ih. Dok su Fleet Foxes i Band Of Horses, da spomenem samo najrazvikanije, put kroz zvukove nečijih tuđih mladosti obogatili i ponekom svojom idejom uštrcavši u formulu foteljskog rocka i dozu indie artizma, Dawesi su zvučali kao tek dobar tribute bend kojem je najveća kvaliteta lakoća kojom u potpunosti prenose zvukove i atmosferu s ploča koje su im drage.

Na novom albumu stvari ostaju u sličnom kontekstu, ali s dvije bitne razlike. Prvo, dok je na albumu ranije zvuk bio striktno vezan uz soft rock stranu priče, neizbježne CSN&Y harmonije, Laurel Canyon stortytelling uz akustiku i laganini svirku negdje između Parsonove americane i Fleetwood Mac/Eagles kalifornijskog rocka, ovdje je primjetno sviračko pomicanje u smjeru alternativnog popa tipa Teenage Fanclub i indie manekena rođenih nakon 1970. koji su od sunca i mora napravili žanr tipa The Thrills ili The Tyde (a ima čak i doza Crazy Horse Younga).

Drugo, prvih 25 minuta ovog albuma, odnosno prvih 5 stvari, jednostavno su savršene pop pjesme u svakom pogledu. Bezgrešna produkcija i svirka, zanatski sve posloženo kako treba, slatki refreni, pjevni i smisleni tekstovi. Taman toliko pop da se svatko zaljubi, taman s toliko klasičnih rock trikova da se svaki penzić oduševi.

Mislim, nema druge, jednostavno ih moramo proći redom. Otvaranje s "Time Spent in Los Angeles" je rasni pozdrav plažama i vožnji sa spuštenim prozorima, taj spomenuti indie pop kalifornijskog tipa kakav je ovom bendu legao kao budali pljuska. Super je što ste u stanju slaviti ploče vaših roditelja, ali još je bolje kada čovjek može čuti da ste u stanu slaviti i vlastitu mladost.

"If I Wanted Someone" je pak glavni razlog zašto uopće pišem o njima, to je ona spomenuta pjesma godine na početku. Nema puno stvari na svijetu boljih od hita kojega možete neprestano slušati na repeatu. Isprva me se potpuno kopiranje riffova i solaža Crazy Horsea nije dojmilo, ali kada se navučeš na ovu savršenu reprodukciju i kada shvatiš da je čak i tekst bezgrešan, gotovo Neilovski himničan, prihvatiš da i kopija služi svrsi, odmah nekako drugačije gledaš na one ADADAS tenisice skrivene u kutu.

"My Way Back Home" i "Coming Back To A Man" su rock klasici koji kao da su ispali iz 1974., pjesme građene oko autorskog folky stila Jamesa Taylora i Jacksona Brownea uz nadogradnju putem gitara i solaža koje su u slučaju prve kalifornijski blues-rock ala Eagles, a u slučaju druge već vuku na nešto južnije, floridsku blues-rock stranu priče i Allmane.

Ova posjeta muzeju prelijeva se preko ruba na sjajnoj baladi "So Wel"» koja svojim harmoničnim klapskim zavijanjem bez trunke ironije u potpunosti crpi svu slušateljevu preostalu energiju. Akron/Family rade isto, samo potpuno suprotno, ako kužite što hoću reći. Ljepota dolazi u različitim oblicima, ali mnogi znaju biti i poprilično naporni.

Ostatak materijala donosi u određenim omjerima i kombinacijama nešto od svega ranije nabrojanog, ali, osim šeste i desete pjesme koje unose malu živost nešto ubrzanijim momentima iza kojih kao da stoji Lindsey Buckingham, nedostatak energičnosti rezultira slabijim dojmom. Ovaj drugi dio ostaje bez onih iskaza vlastite mladosti, samim time opet postajući tek ugodna zvučna slika kod koje granica između dosade i opuštenosti nije ništa jasnije od one između Bosne i Hrvatske u Metkoviću.

Inače, ovo klanjanje u principu dosadnoj glazbi kakva je bila scena u Laurel Canyonu već pomalo počinje ići na živce. Super je što su Fleet Foxes vratili harmonije na velika vrata i što su CS&N odjednom najvažniji bend ikada, ali, glorificiranje nečega što nikada nije bilo naročito bitno, samo zato što je to sada trend, vrlo brzo postane kontraproduktivno. Mislim, još će netko na kraju vjerovati da je Stephen Stills spomena vrijedan autor. Zato se nadam da će Dawesi za sljedeći album puno više truda uložiti u slušanje nezavisnog popa i Crazy Horsea umjesto napušenih malograđana koji su se voljeli smatrati umjetnicima.

"Nothins Is Wrong" tako, nažalost, nikako ne može biti kandidat za album godine, barem ne 2011. (a teško da ulazi u obzir i za 1975.). Međutim, da je nešto najbliže BOH-ovom "Infinite Arms" što smo ove sezone dobili, to je činjenica. I da, ima tu pjesmu godine koja je u svoj svojoj "Harvest" maniri jednostavno neodoljiva. Čak i u klapskoj verziji.

myspace.com/dawestheband

dawestheband.com