Zagrebački ponedjeljak. Gužva na cesti, beskrajno stajanje u kolonama. Kopam po mobitelu, iskače mi Pitchfork: David Bowie umro u 69. godini. Čekaj, kakva je ovo zajebancija? Sad mu je izašao album i da, mračan je i da, već neko vrijeme razmišljam hoću li ga recenzirati ili ne, više sam na strani ne jer mi je onako, Low-ovski, mračan, malo ga ne razumijem do kraja. Dobar, ali nešto mi iz njega izmiče. Otvaram vijest – samo kratka informacija da je umro nakon 18-mjesečne borbe s rakom. Linkovi na njegov službeni Facebook i Twitter. I tamo samo kratka obavijest. Čitam komentare. Redaju se uvjeravanja fanova da je to samo još jedan u nizu hoaxova, nekakav Bowiejev stunt. I onda jedan: Ne razumijem ovo, piše nepoznati fan, vi ste Bowiejev službeni profil, a pišete da je mrtav?! Kako možete biti tako neozbiljni?

Ima ljudi koji su veći od života. Zapravo, nisu veći, nego su toliko umreženi s njime, toliko su premreženi životom, toliko su dio njega, da jednostavno ne misliš da ikad mogu umrijeti. A mogu, naravno, samo to zaboravljamo. Golemi su, veći od našeg svakodnevnog življenja i polaganog umiranja, oni su jednostavno ta fokalna točka oko koje mi pletemo svoje male drame i sitne prijevare.

Sljedećih će dana zaredati neizbježni nekrolozi, biografije, analize njegova utjecaja na modernu glazbu. Prodavat će se best ofovi, reizdavat će se albumi, kritičari će poderati tipkovnice u pokušaju da na najbolji mogući način prenesu svijetu njegovu važnost. Kao da je to nešto što trebamo objašnjavati. Kao da je. Ali i to je način da si objasnimo stvari. Stvari kao što su talenti koji nadilaze generacije. Stvari kao što su umjetnici koji nam iz temelja mijenjaju percepciju svijeta. Način na koji ga gledamo. Način na koji ga osjećamo. Način na koji ga slušamo. Stvari kao što su, jednom svi umiremo. Čak i ti umjetnici, ti najveći, ti koji su nas oblikovali. Ti koji jednostavno ne mogu umrijeti.

Ovoga puta umro je neko blizu, napisao je pjesnik Miodrag Pavlović i te su riječi za mnoge danas istinitije nego ikad. Umro je netko čije su nam pjesme bile konac za razne rane. Umro je netko naš, netko tko je živio u našim slušalicama, netko tko je od početka do kraja karijere uspijevao biti aktualan i svoj. Umro je netko naš, ali tako to bude kad ti vrijeme doda cigaretu i pripali je.

I ima puno ljepote u načinu na koji je odlučio otići. Posljednji album baš na rođendan, "Blackstar" za kraj, zapravo "I Can't Give Everything Away" kao posljednja pjesma, posljednja u svakom smislu. Posljednji album, naklon i doviđenja. Nismo ni znali da je bio bolestan, a danas mi se cijeli dan vrte po glavi riječi Isaaca Asimova: da mi liječnik kaže da imam još samo šest minuta života, ne bih se durio, nego tipkao brže. Tako je i Bowie – oprostite na ovoj familijarizaciji – nije se durio, snimio je svoj posljednji album i naklonio se za kraj. I ne znam što se sada može reći o "Blackstaru" a da ga se ne gleda kao njegov oproštaj i testament, osim da je to s ovoliko stila mogao samo on, naš Ziggy Stardust, Thin White Duke, naš vanzemaljac i genijalni luđak.

Od svega što je Bowie ostavio iza sebe – a toga je mnogo – najvažniji je taj osjećaj da je glazba vrednija od svega i veća od svega. Da je ona predstava, spektakl, da je ona život i da je ona nešto veliko i veličanstveno i nešto važno. U današnjem svijetu u kojem se stvari mjere pregledima na YouTubeu, downloadima ili air-playevima, u drugom su planu ljudi poput Bowieja, koji su stvarali jer su tako morali. Jer je to nešto iz njih htjelo izaći. Jer jednostavno nije bilo druge mogućnosti. I zato je njegov odlazak tako težak. Zato imamo osjećaj da postoji ta ogromna rupa.

Ostavio nam je dovoljno. I više nego smo tražili. He took it all too far, but boy, could he play guitar…