Kao i desetine drugih francuskih bendova, i D'Aquí Dub su svojedobno tumarali balkanskim predjelima svirajući praktično u svakom mjestu koje ih je bilo spremno primiti. Bilo je zadovoljstvo vidjeti njih ili njihove sunarodnjake kako u male klubove malih gradove donose nevjerojatno profesionalan pristup koncertima bez ikakvih prigovora na svakojake uvjete na koje su nailazili, a zadovoljstvo se pojačavalo do ushićenja kada bi koncerti počeli. Malo koji francuski bend kojeg sam gledao tih godina nije zvučao dobro, a tih par nastupa D'Aquí Duba su mi se urezali u pamćenje. Kombinacija duba i tradicijskih oksitanskih napjeva u njihovoj izvedbi je zvučao fantastično, a magični Arnaudov vokal koji bez problema hipnotizira slušatelja i uvlači ga u taj čudesni spoj tradi-modernog je adut koji je ovoj ekipi iz Marseillesa davao onaj šlag na tortu ili još bolje jagodu na tom istom šlagu.

Stvarajući ovaj album D'Aquí Dub su dobili dodatni adut. Već prilikom balkanskih putešesvija članovi ove grupe su se zbližili s multiinstrumentalistom Asmirom Šabićem Chaspom iz nikada prežaljenih Vunenyih, a kako su Arnaud i Chaspa dijelili istu zanimaciju za proučavanje derviške kulture bilo je za očekivati da će doći do neke suradnje. Kada je Chaspa napustio naše krajeve i otišao na Zapad, onda je do suradnje lakše i došlo pa je na "Impermanènciji"on potpisan kao punopravni član benda.

Svježa krv je D'Aquí Dubu donijela novu dimenziju. Chaspa se ovom prilikom uglavnom posvetio sviranju buzukija koji je tako na neki način postao glavni instrument benda, odnosno možda bolje reći onaj koji će imati najistaknutije solo dionice. Doduše, ne može se reći da se buzuki nešto previše izdvaja iz ubojite kombinacije vokal/buzuki/bas/elektronika + klarinet/udaraljke/raznorazni zvukići, ali njegov zvuk donio je dodatnu čar onome što D'Aquí Dub sviraju.

A zvuk ove grupe se odlično može iskoristiti za pojašnjenje zbog čega je world music najprikladniji termin za sve ono što se posljednjih godina događa diljem svijeta, a veže se uz korištenje tradicijskih ritmova i melodija. Naime, D'Aquí Dub su od početka promovirali trubadursku tradiciju iznistirajući na pjevanju na oksitanskom jeziku koji malo-pomalo postaje mrtvim jezikom. Grupa je posezala i za tradicijskim melodijama iz okoline Marseillesa sve to povezujući s elektro-dubom. Dolaskom Chaspe zvuk se širi i na balkansko područje. Zvuk buzukija neminovno priziva rebetiko, a impresioniranost derviškom kulturom je donijela i dašak glazbe koju ovi mistici njeguju. Korijeni tradicijske glazbe iz raznih dijelova svijeta ukomponiran u elektronske zvuke. Ne postoji bolji naziv za takvo što od world musica. Sve ostalo ne bi uspjelo u najboljoj mjeri obuhvatiti ono što D'Aquí Dub rade.

Kada se svi ti različiti utjecaji pobrojani u prethodnom pasusu pokušaju spojiti u zaokruženu cjelinu, često rezultati ne budu pozitivni. S druge strane, ako se u spajanju uspije, onda je uspjeh zagarantiran. "Impermanència" definitivno pripada ovoj drugoj tvrdnji, dapače mogla bi biti ogledni primjer kako spojiti naigled nespojivo. Iako je lako primjetiti sve moguće utjecaje na D'Aquí Dub, još je lakše zaključiti kako je sve to zajedno dobilo potpuno novi, odličan oblik kojem se treba samo prepustiti i uživati.

Album je prepun sjajnih trenutaka. Chaspa cijelo vrijeme stvara odlične dionice na buzukiju (posebno mi je draga ona u "Si siam vists la facha"), magični Arnaudov glas i odlična ritam sekcija provlače se cijelim albumom, a kada ne pjeva Arnaud se uhvati klarinera (u "Lei faus proces" ga totalno uništava). Ipak, tri pjesme se nekako mogu izdvojiti. "Dansarai" je čvrsta dubčina u kojoj je buzuki tek u pozadini, a bas i elektronika nose pjesmu na koju je nemoguće, baš kao što joj ime kaže, ne zaplesati. "Lo camin de Morgiu" je bila prva pjesma koju sam čuo s albuma, a na neki način ona je i presjek svega što se na "Impermanènciji" može čuti, a "Avem Selimovic" je jedan od najupečatljivijih otvaranja albuma kojeg sam odavno čuo. Ulogu pjevača, odnosno bolje reći recitatora, ovdje je preuzeo Chaspa koji citira besmrtne riječi Meše Selimovića iz remek-djela "Derviš i smrt" dok u pozadini bend lagano stvara zvučnu sliku koja će se kasnije razvijati i razlagati. No, ono što je u toj pjesmi pomalo nestvarno su Selimovićeve riječi napisane prije pola stoljeća, a koje na nevjerojatno precizan način opisuju stvarnost u kojoj se sada nalazimo. Poslušajte, gotovo da nećete vjerovati.

Posezanje za Selimovićem još je jedan dokaz uspješnom melting potu kojeg su D'Aquí Dub odradili na ovom albumu. Ovim potezom su odali priznanje jednom velikanu, ali odmah i uveli u cijelu priču dervišku kulturu o kojoj su očigledno htjeli nešto više reći. "Impermanència" je uistinu toliko toga rekla da zavrijeđuje puno veću pažnju od one koju će dobiti. I ako niste ljubitelji duba ili world musica ili bilo čega o čemu sam u ovih 5 i nešto tisuća znakova pisao, poslušajte ovaj album. Ili barem posjetite neke od ljetnih koncerata kojima će nas D'Aquí Dub ubrzo počastiti. Sigurno nećete zažaliti.

daquidub.bandcamp.com