Ponekad me neki albumi, koji po opisu ne djeluju pretjerano posebni, iskreno i vrlo ugodno iznenade. Jednim od takvih, divnih i rijetkih iznenađenja, pokazao se i “Wide Eyed” Danny Fox Trija iz New Yorka. Riječ je, naime, o zbilja zanimljivom i kvalitetnom izdanju. U prvo sam se slušanje upustio bez nekih posebnih očekivanja: niti sam poznavao prethodne radove članova trija, niti su me se kratki isječci s albuma dojmili. Upravo je zato konačno otkrivanje prožimajuće i intrigantne slojevitosti albuma ispalo tako upečatljivo iskustvo.

Jedna od posebnosti ovoga trija leži u činjenici da je riječ o “pravom” bendu koji konstantno svira i nastupa zajedno. U današnje vrijeme kada su u jazzu učestaliji jednokratni “projekti” i kratkotrajne suradnje, takav je pristup hvalevrijedan te se on osjeća i u glazbi. Osjeća se kroz opuštenost u svirci, kroz koheziju među članovima te kroz energiju u improvizacijama. Dok slušate glazbu Danny Fox Trija, baš imate osjećaj da se članovi godinama međusobno poznaju i u potpunosti razumiju. Bend neobično pristupa klasičnom formatu jazz-trija tako što preuzima dobro poznate tradicionalne i prežvakane elemente, razlaže ih te ih ponovno spaja na jedinstven i inovativan način. Kao da komadiće slagalice krenete slagati na nepredviđene i nekonvencionalne načine pa konačni rezultat samo otprilike nalikuje na ono što je nacrtano na kutiji. Ovakav pristup na izdanju “Wide Eyed” ujedno znači da Danny Fox i njegov trio ne donose revoluciju u zvuku jazz-trija, već ga oplemenjuju, čine jedinstvenim i prepoznatljivim. Drugim riječima, čine ga svojim. Osobnosti glazbenika utisnute su u svaku odsviranu notu, podjednako tijekom energičnih i vrckavih dijelova i tijekom suzdržanih prijelaza, dok sviraju pratnju svojim kolegama i dok soliraju. Nema dvojbe da je materijal na ovom albumu, kao prvo, pažljivo skladan i promišljen i, kao drugo, gotovo bezgrešno izveden. Osim tipičnih elemenata za jazz-trio, mogu se čuti i utjecaji iz drugih žanrova te česte izmjene stilskih elemenata što album čini pitkim i veselim, ponekad gotovo raskošnim. Za neke bi od pjesama mogli pomisliti da su zamišljene kao skladbe za komorni orkestar, što zapravo i ne čudi s obzirom na prethodna iskustva i školovanost članova trija. Pijanist Danny Fox, basist Chris van Voorst van Beest i bubnjar Max Goldman doticali su se tijekom karijera različitih žanrova što je uključivalo i klasičnu glazbu. Kombinaciju komorne glazbe i jazza može biti zeznuto izvesti kako treba, ali ta fuzija u ovom slučaju funkcionira iznimno dobro.

Iako je teško ne zaključiti Danny Fox nije glavna zvijezda na albumu, i ostali članovi trija dobivaju i više nego dovoljno prostora za izražavanje vlastite muzikalnosti i virtuoznosti. Foxov stil često zvuči kao spoj stilova različitih pijanista i pijanističkih tehnika. Njegov stil zvuči poznato, kao da ste ga već negdje mnogo puta čuli, ali je istovremeno i profinjen, inovativan i svjež te gotovo romantičan i grandiozan u pravoj mjeri. Kontroliran i mekan na tišim i sporijim skladbama, nikad pretjerano naglašen ili suviše energičan tijekom življih dijelova. Foxov pristup instrumentu je takav da bi se od ovog materijala lako mogao stvoriti i solistički klavirski album. Preostala dvojica glazbenika ne kaskaju puno za Foxom. Kontrabas nadilazi uobičajene ritmičke zadaće i često služi kao medij za ostvarivanje melodijske progresije. Bubnjanje je također vrlo dobro, posebno u trenutcima kada si Max Goldman dopušta istraživanje ritmičkih obrazaca koji ne pripadaju jazzu. Osim što je pijanist odlične tehnike, Fox se na “Wide Eyed” dokazao i kao uspješni skladatelj. Sve skladbe na albumu originalne su skladbe pisane kako bi odgovarale značajkama samih glazbenika. Prvi je dio albuma, vođen uvodnom “Sterling” i njenim sporim promjenama ritma i mutirajućim tokom, posebno zanimljivom i zapetljanom “Bonkers” te ponavljajućom, gotovo droneastom “Drone”, raznolikiji, energičniji i bržeg tempa u odnosu na poprilično suzdržanu i mekšu drugu polovicu. U toj se drugoj polovici ili završnih pet pjesama ističu naslovna “Wide Eyed” i njena prilično turobna atmosfera te “Confederates” koja zvuči kao interpretacija kakvog prijetećeg marša. U svim je skladbama i njihovoj neodoljivosti, čvrsto definiranim motivima i mijenjajućim temama moguće podjednako uživati. Sve to čini ovaj album neupitno uspješnim u cjelini.

Ovo je zapravo glazba koju se može preporučiti… pa (skoro) svima. Bilo da ste ljubitelj tradicionalnijeg jazza koji traži nešto novo, bilo da ste skloni avanturizmu i istraživanju uzbudljivih i nepredvidljivih varijanti jazza, “Wide Eyed” sadrži elemente i specifične kvalitete koje će vas privući i očarati. Vrijedno slušanja!

Tekst izvorno objavljen na engleskom jeziku na freejazzblog.org