The Funkees nisu dijelili sudbinu mnogih afričkih bendova koji su djelovali prije nekoliko desetljeća, a čiji je rad posljednjih godina isplivao na površinu svjetske javnosti. Naime, ova nigerijska grupa je uz slavu u svojoj rodnoj državi, 70ih godina bila prepoznata i od strane Britanaca, a u Londonu je grupa djelovala nekoliko godina te se tamo i službeno raspala. Kako su za vrijeme britanskog dijela svoje karijere The Funkees snimili dva studijska albuma, a (ako je vjerovati internetu) i njihovi live nastupi su u to vrijeme bili dobro prihvaćeni na Otoku, onda se može reći kako se priča o ovoj grupi provlačila kroz ljubitelje funk glazbe koji i nisu bili upoznati s afričkom scenom.

Kako je afrički revival jedna od značajnijih pojava nultih godina u svjetskoj glazbi, tako su i The Funkees ponovo dobili svoj prostor. Prvo je to bilo kroz seriju kompilacija "Nigeria Special", a ove godine je izdavačka kuća Soundway, koja je odgovorna i za te sjajne kompilacije, odlučila izdati album nazvan "Dancing Time".

Ovaj album obuhvaća presjek četverogodišnjeg rada grupe The Funkees. Obuhvaćene su i afrička i britanska faza rada, a uglavnom se radi o pjesmama koje su se originalno mogle čuti uglavnom na singlicama. Dakle, jako je malo materijala s ona dva albuma koje su The Funkees objavili u Britaniji. Kroz čak 18 pjesama Soundway nas je na ovoj kompilaciji proveo kroz čudesan rad jedne strašne grupe.

Kada poslušate uvodne "Ole" i "Akpankoro" odmah možete definirati The Funkees kao klasični afrobeat - njihova glazba je složena kao kombinacija funk zvukova s afričkim ritmovima. Glazbeno umijeće im je na visokoj razini, a zajebani groove vas tjera na mrdanje i u onim nominalno sporijim pjesmama. The Funkees svojom glazbom vrlo brzo opravdavaju svoje ime. Funk koji koketira s afričkim zvucima (već spomenute dvije uvodne pjesme, odlična "Akula Owu Onyeara"), funk koji zvuči kao soundtrack za blaxploitation filmove ("Abraka", "303") ili pomalo klasični, zapadnjački, funk ("Point Of No Return", "Slipping Into Darkness"). U kojem god smjeru njihov funk išao, uvijek zvuči poprilično zanimljivo.

No, The Funkees su u svojem radu znali pobjeći i od funk zvukova. Očigledno je da su tijekom rada u Britaniji potpali i pod utjecaj acid rock scene. To se najjasnije vidi po imenu jedne pjesme na ovom albumu ("Acid Rock"), a zvukovno u čestoj upotrijebi orgulja u pjesmama u kojima često sviraju i glavnu temu, odnosno solaže. Od svih acid rock pjesama najviše pažnje treba pokloniti "Break Through". Tu su i neki soul trenutci ("Baby I Need You"), pomalo i onog klasičnijeg rocka, ali uglavnom se sve vrti oko gunka, groove, energije, plesa i apsolutnog ludila.

Ova kompilacija na lijepi način nudi presjek benda koji je, eto, u svoje doba uspio izaći iz Afrike i pokazati i barem jednom dijelu zapada da se na Crnom kontinentu svira strašan funk. Međutim, ono što je vidljivo iz ovog materijala je to da su The Funkees svoj britanski dio karijere očigledno malo prilagođavali tamošnjoj publici. Naime, pjesme na engleskom jeziku ponekad zvuče pomalo preklasično, bez tolike količine energije kakvu imaju ove pjesme iz afričke faze. Kao da nisu shvaćali da su im upravo afrički ritmovi, koji su se provlačili kroz početnu fazu njihovog rada, odvajali od svih silnih bendova koji su djelovali na svjetskoj sceni u to doba. No, daleko od toga da su pjesme iz britanske faze loše. Tek malo lošije, ali je "Dancing Time" i dalje nezaobilazna lektira svih onih koji vole dobar groove, dobar funk, dobru glazbu.

www.soundwayrecords.com/catalogue/the-funkees.html