Da se odmah razumijemo, slušanje ovog albuma može prouzrokovati bol. Psihičku sigurno, a možda i fizičku, ovisi od čovjeka do čovjeka. Jer sevdah kojeg Damir Imamović pjeva pogađa točno u srce, u dušu kako bi naši stari rekli (rekla bi to i sva sila naših zabavnih pjevača, ali koga je briga za njih), a sevdah je zajeban. Emotivno. Uz blues i fado to je možda i jedini oblik tradicionalne glazbe koji u većinu svojih tema ulazi sa sjetom i koji u boli ne vidi samo bol, već i ono što te tjera dalje...

Damir Imamović definitivno nema glas poput svojeg legendarnog djeda Zaima, možda i najvećeg sevdah pjevača svih vremena, ali ne znam je li to uopće bitno. Damir svoj sevdah jednostavno živi, a aranžmani njegovih pjesama puno su bliži sadašnjem vremenu u kojem se tradicionalna glazbe često povezuje s jazzom. Doduše, za razliku od dosadašnja dva albuma koje potpisuje sa svojim triom, a u kojima su aranžmani sevdah pjesama bili poprilično prošarani jazzom, Damir Imamović se na ovom albumu ipak više drži tradicije sazlija. Sazlije su narodni svirači koji kucaju (ne sviraju, nego kucaju, tako se to kaže) u saz, žičani instrument perzijskog porijekla koji se počeo svirati prije tri tisuće godina, a koji je specifičan po svojem dugom vratu i po različitom broju žica koje pojedini sazlija na njega stavljaju. Doduše, Damir ne svira saz nego gitaru, ali na sazlijski način. Upravo zbog toga ovaj album nije baš eteričan, a ni trajanje pjesama, većina traje više od pet minuta, ne garantira prečesto pojavljivanje ovih pjesama u eteru radio postaja, pa ni onih bosanskih.

Oko Damirovog stila ima dosta polemika, prije svega od strane onih koji su navikli na klasični sevdah. Spominju se tu pretenciozni aranžmani, nedostatak pjevačke kvalitete, pa i činjenica kako su za ovaj album uglavnom odabrane tugaljive pjesme, a 'sevdah nije samo plakanje ni naricanje, ima tu i veselih stvari'. Sve te polemike lako je razoružati - aranžmani su napravljeni tako da spajaju sazlijsku tradiciju s jazzom; Damir uistinu ne pjeva sevdah kako su ga stari majstori pjevali, ali kako rekoh on iz njega izbija, a pjesme su odabrane valjda s nekim razlogom. Damiru se valjda one sviđaju, a htio je i napraviti nekakvu zaokruženu priču u čemu je u potpunosti uspio. Kako sam u prvoj rečenici rekao, slušanje ovog albuma može izazvati bol, ali može i izmamiti sreću na licu. Sve ovisi u kakvom se emotivnom rasploženju nalazite. Jedno je sigurno - teško je ovaj album slušati kao pozadinsku glazbu jer je previše tu emocija otpjevano...

Iako je teško izdvajati nekog favorita s ovog albuma, pjesma "Dva se draga", pjesma koja je promovirala i hvaljeni dokumentarac "Sevdah" koji je prošle godine prikazan na mnogim festivalima je nešto što se riječima opisati ne može. Tužna priča o jednoj ljubavi završava na tako lijep način, a Damir sa svakim svojim tonom, sa svakom svojom riječju tu ljubav proživljava. Ako mi ne vjerujete, pogledajte spot - on govori više od bilo čega što bih ja mogao reći.

Damir Imamović je sevdah. To je sve što ja imam reći o ovom momku. Poslušajte ovaj album, ali ako je ikako moguće Damira pogledati uživo, pogledajte ga. To je zajebano iskustvo, vjerujte mi. Čak i da ga nisam pogledao na samostalnom koncertu, dovoljno bi mi bilo da sam ga čuo kao gosta na Afionovom koncertu u Aquariusu prije nekoliko godina. Nakon što je 'odradio' jednu pjesmu s Afionom, Damir se uhvatio gitare i otpjevao „Kraj tanahna šadrvana". Nastupio je muk, oči su se svima caklile, a poprilično sam siguran da je svaka djevojka poželjela da je baš ona ta kojoj je pjesma upućena.

I baš zbog toga čuvam se ja Damira. Voli moja bolja polovica slušati njegove pjesme, a o opravdanosti straha dovoljno govori razgovor od prije nekoliko dana:
Ona (potaknuta naslovnicom jednog hrvatskog albuma): Baš ne volim kada netko na cover stavi svoju fotku.
Ja: Pa i Damir Imamović je to napravio.
Ona: On može.

www.damirimamovic.com
www.myspace.com/damirimamovic