Atenski policajci su 6. prosinca 2008. u kvartu Eksariom ubili 15-godišnjeg Alexandrosa Grigoropoulosa. Anarhisti koji uglavnom žive u tom kvartu izašli su na ulice, napravili tko zna koju po redu pobunu u Ateni, a kako su neredi potrajali, slijedećih dana su u Grčku pohitali anarhisti iz drugih europskih zemalja. Prateći situaciju osjećao sam se kako bih i ja nešto napravio, a kada sam na nekom koncertu u Orlandu ekipi prijatelja/poznanika rekao kako smo svi u kurcu i sigurno da se tako nešto dogodilo u nas ne bi reagirali, a kako nismo čak ni dali bilo kakvu podršku Grcima jedna prijateljica mi je samo rekla: 'Ali ja sam napravila svoje, učlanila sam se u grupu na Facebooku'. E pa o svim 'revolucionarima' poput nje Damir Avdić na svom novom albumu kaže: 'Dobro se osjećam jer sam potpisnik peticije; Moja tastatura je ubojito oružje; Ja ukazujem, ja opominjem, ja prosvjedujem; Dobro se osjećam jer ja i moji revolucionari; Vrebamo zlo u zasjedi; Na jebeno dizajniranoj stranici; Zato nemoj čekati ni časa, ni časa: Džojn the grup on a fejsbuk'. ("Umreži se")

* * * * *

(Pod)priča prva: Prošle godine sam s djevojkom bio u Berlinu. Potpuno uživao. Navečer smo išli u neke male klubove, a jednom smo gledali neki njemački bend koji svira ruske tradicionalne pjesme. Koncert je bio sasvim dobar, a mene je zanimalo ono što se dodađalo nakon njega - na rasporedu je bio 'istočnoeuropski party'. Ciganske trube su krenule, hrpa mladih Nijemaca i turista iz raznih zemalja se razbacala, a najveću ekstazu izazvala je Sevkina "Štikla". Furanje na Balkan na potpunom vrhuncu.

(Pod)priča druga: Nemam dovoljno godina pa da mogu s argumentima pričati o razlici života u Hrvatskoj i Jugoslaviji. Međutim, od starijih sam (kao i mnogi) previše puta čuo kako je 'tada' bilo bolje nego 'sada', a kao razlozi se obično navode kako 'se bolje živjelo', a prije svega 'kako tada nije bilo rata'. Ja se samo zapitam kako bi izgledale Olimpijske igre da je Jugoslavija još aktualna. Sva momčadska zlata u Jugu, a ostalima što ostane. Pa bi li i Dream Team pobjedio Jugu s Petrovićem, Kukočom, Divcem, Rađom, Paspaljom, Đorđevićem, Zdovcom, Perasovićem, Danilovićem i tko zna kime još? Bratstvo i jedinstvo na potpunom vrhuncu.

E pa, Damir Avdić ima nešto reći i o bratstvu i jedinstvu i cijelom to furanju na njega: 'Bratstvo i jedinstvo je završilo na dva floora; U masovnim grobnicama i koncetracionim logorima; Na kojem od ta dva floora; Želiš da ti sviram; Pičko jedna nostalgična?' psujući kasnije i Jugoslaviju i balkan beat i regiju i Tita i Bijelo dugme i Lepu Brenu i Johnny Štulića i Paket aranžman i komunizam.

* * * * *

Igrom prilika družio sam se proteklih godina s dosta tinejdžera i onih malo starijih. Volontiranje u udruzi mladih takvo što donese, a kada malo više pričaš s tim mladićima od 16, 19 ili 22 godine, može te biti strah. Njihova razmišljanja su zajebana, pankeri su desničari, metalci špiciraju na Thompsona i Lollobrigidu, nikoga nije briga ni za što. Iako mi je ponekad bilo muka, opet mi je bilo drago jer se ipak radi o 'alternativnijim' tinejdžerima za kojih još možda i ima nade. One druge, za koje nade nema, nisam previše poznavao. E pa, Damir Avdić me upoznao i s njima: 'Imam dvadeset i dvije; Rođen sam u gradu, nisam urban, ne posjećujem demonstracije, izlazim u kladionice; Imam dvadeset i dvije; Ne želim promjeniti svijet, želim samo naplatiti svoj tiket' ili 'Imam dvadeset i dvije; Boli me kurac kako je bilo prije, danas je kako je, a sutra će biti kako bude' ili 'Imam dvadeset i dvije; Ne tražim belaja, ali ga tebi fali - naći ćeš me u teretani'. ("Imam dvadeset i dvije")

* * * * *

Potpuno je sigurno da neću još dugo raditi za bezveznog poslodavca koji pojma nema o tome što bi on s tim poslom napravio ili što ne bi napravio ili bilo što. Bez obzira što me posao nije ispunjavao, moram biti sretan da sam ipak imao fleksibilno radno vrijeme i što sam mogao naći dovoljno vremena za uživanje u nekim životnim sitnicama. Nažalost, mnogi moji prijatelji i poznanici vremena nemaju ili ga ne znaju naći. Život nam generalno svima prolazi samo da bi prošao, a Oni (da, da, postoje Oni) čine sve kako bi uopće zaboravili na spomenute životne sitnice. E pa, Damir Avdić nam svima poručuje: 'Život je raj, ali mi smo vragovi, u laž vjerujemo, smrti se klanjamo; Život je vrt, ali mi smo zmije, zagrizemo pa ostavimo da istrune, da padne; Život je sreća, ali mi se bojimo da osjećamo, da osjećamo glasno; Život je ljubav ali mi ne znamo da damo, samo da otmemo; Život je pjesma ali nemamo sluha, zavijamo refrene odurrne; Život je sve, ali mi smo pičke, stiščemo šipak, a da nam je da uđe'.

* * * * *

Mogao bih Damira Avdića citirati koliko god treba. Svih 12 pjesama s njegovog trećeg albuma zaslužuje da ih cijele prepišemo. Svaka Avdićeva riječ je tu s razlogom, s mjerom. Praćeni samo energičnim, suludim, distorziranih rifovima, Avdićevi stihovi su punk. Totalni punk. "Život je raj" je album godine za sve one koji razumiju ono što on pjeva. Ne smijem napisati 'album godine s ovih područja' ili 'album godine iz regije' da mi Avdić ne bi jebo mater.

www.myspace.com/damiravdicc
www.moonleerecords.bandcamp.com/album/ivot-je-raj-2
www.moonleerecords.com