Sasvim mi je jasno da postoje oni koji ne mogu slušati Damira Avdića jer im je a) njegov stil naporan, agresivan i vulgaran ili b) misle da se ponavlja iz albuma u album. Diplomatz sigurno neće nikada posegnuti za kompromisom, bilo bi mi teško zamisliti da u svojem izričaju napravi bilo što drugo od vokalne i gitarske rafalne paljbe koja udara po našem mozgu, a kao i svaka paljba, tako i ova nekome može smetati. Takvi će vjerojatno i reći kako je sve ono što Avdić govori na „Manjini“ čuli na jednom od njegovih prošlih albuma. I bili bi u krivu.

Naravno da Avdić ne odustaje od beskompromisnih kritika društvu s kojim se obračunava od početka karijere. Naravno da će se na njegovom nišanu naći i lijevi i desni, oni koji su znali da će biti tamo, ali i oni koji će se čuditi zašto se on okomio baš na njih kada, eto, postoje oni gori, oni koji su pravo zlo. Ali Avdić, za razliku od većine nas, ne bira između dva zla tražeći ono manje. Zlo je zlo. I tu nema rasprave.

I zato je „Manjina“ dobro došla, pogotovo u ovim aktualnim izbjegličkim vremenima, kao i hrvatskim prijeizbornim. Avdićevi tekstovi potpuno ogoljuju stvarnost, njegovi brutalni stihovi će vam ponekad izmamiti osmijeh na lice i to zbog činjenice da je sve oko nas prilično jednostavno opisati, samo se svi pravimo glupi. Ili prepametni, svejedno.

Dovoljno je poslušati uvodnu „Čuvaj se“ ili brutalnu „Manjina“ da vam se otvore oči o cijeloj priči oko nas. Citata iz ove dvije pjesme ima toliko da bi recenzija sigurno bila efektnija da sam se samo poigrao s njima i od toga sastavio ovaj tekst, ali neću posegnuti niti za jednim stihom. Puno je bolje to čuti uz distorzirane Avdićeve rifove...

Uz pregršt političko-socijalno-društveno angažiranih, i ovaj put je Avdić na album stavio poneku ljubavnu pjesmu. Ili je možda bolje reći 'ljubavnu' jer su i one prilično brutalne, avdićevske, ali ih je upravo zbog toga zadovoljstvo čuti jer pokazuju kako se ljubav može izjaviti ne samo sladunjavim riječima.

Ono što ovaj album malo izdvaja od njegovih prethodnika su određene naznake rješenja cijele priče. Avdić se uvijek do sada držao po strani, secirajući ono što se događa, ali neki stihovi iz kolosalne „Kapitalizam Macht Frei“ kao da pozivaju slušatelje na akciju. Barem minornu, ali efektnu. Jer akcija je akcija. I izaziva reakciju. A svaka reakcija je bolja od statične stvarnosti.

p.s. Nigdje u ovaj tekst mi se nije uklapalo naglasiti najbolje trenutke albuma pa evo tu da ih naknadno upišem – „Nije bog budala srećo“ te posebno „Odakle sam ja“. Da sam hrabar, nazvao bih ovu drugu anti-sevdahom. Ali nisam.