Ako ćemo objektivno, osam godina je jako mnogo vremena da bi ponovno zauzeo mjesto koje je imao – pojavili su se neki novi klinci, mnogi rade ono što je on radio prvi. Ali ipak, ima nešto u svemu što nam Damien Rice isporučuje što je jedinstveno, dragocjeno, divno. Nešto radi čega je svejedno relevantan jednako kao što je bio s "0" i "9". Nije stvar u emocionalnosti (radi koje, mislim, pola pot listine ekipe trenutno koluta očima jer ako ja recenziram, onda je prefiks emo eufemizam), stvar je u brutalnoj, beskompromisnoj iskrenosti kojom secira sebe. I svoje promašaje. Emocionalne, životne, ljubavne… kako god.

Prototip izmučenog umjetnika, autista i pustinjaka, Rice je "My Favourite Faded Fantasy" izbacio s prvotnom idejom da će ostati vjeran svom imidžu čudaka pop industrije i izbjegavati intervjue. Ipak se predomislio pa je u intervjuu Guardianu rekao da se tijekom osam godina pauze bavio surfanjem, ronjenjem, jedrenjem, plivanjem… po mozgu. Svom primarno, čini se jer je album koji je izbacio istresanje utrobe na najjače. I pogađa na najjače. Od prve do osme pjesme Rice – uz pomoć Ricka Rubina koji je, ako je sudeći prema ono malo riječi kojima je tu suradnju opisao, poslužio i kao producent i kao psihijatar tijekom stvaranja albuma – nas vodi kroz onaj dio života koji svi dobro poznajemo, ali bismo radije da ne razmišljamo o njemu. Jer ovo nije tuga. Ovo nije još jedan prekid-album (a evo, ove sam ih se godine naslušala jer su mi svi omiljeni izvođači prošli upravo takva previranja). Ovo nije dečko-upoznaje-curu, dečko-voli-curu, dečko-gubi-curu. Ovo nije 500 days of summer. Ovo je mrak, ovo je samoprezir, ovo je očaj, ovo je samokažnjavanje koje je gotovo patologija, ovo je jad, ovo je bijes nekog tko, eto, zna da nikad neće biti bolje jer su demoni jednostavno preglasni i pregladni. I previše prisutni.

"The Greatest Bastard" meni je uvjerljivo najmoćnija stvar s albuma, iako nerado ističem jednu. Ali nekako u njoj sublimira sve ostalo što razrađuje na ostatku albuma: Am I the greatest bastard that you know? When will we learn to let this go? We fought so much we've broken all the charm but letting go is not the same as pushing someone else away. Čak i kad je relativno optimističan na "I Don't Want To Change You", znaš da zapravo nema happy enda. "The Box" je okrutna na svoj način, onako kako je ljubav ponekad okrutna i kako smo mi ponekad okrutni prema onima koje volimo. I završava taman onako kako očekujemo od ovakvog albuma – i ubija nam svaku iluziju da negdje ostaje tračak svjetlosti, nade, nečeg. Nema. Not enough, ponavlja on na kraju i to not enough odzvanja nekako unatrag kroz sve pjesme ovog ispovjednog albuma. I odzvanja u slušateljevim ušima jer volio bi, stvarno bi volio, da ne znaš o čemu pjeva. Ali eto, ponekad znaš. Ponekad jednostavno nije dovoljno. Glazbeno, ovo nije ne-znam-kakav korak u novo. To je i dalje Damien Rice sa svojim prepoznatljivim glasom i stilom. Samo je nekako šareniji i širi, više je boja u tim njegovim minijaturama od onog na što smo navikli, ali te boje ne guše ono važno: glas, emociju, riječ.

Ovo nije album za svakoga. Ali mogao bi biti album za razmišljanje i zamišljanje. I album za prebolijevanje. I album za nove početke.