U glazbi Damiena Jurada sadržano je sve to, ali ona je prije svega prostor. Ono što me potpuno obuzelo i oborilo s nogu pri prvom slušanju "Maraqope" prije dvije godine bila je njena neobjašnjiva prostornost, jer se slušanje odjednom pretvara u postojanje, usred nekog neopipljivog, začudnog prostora. On je prozračan i diše, kroz njega se klizi, a opet je gust i sveobuhvatan. Nemjerljive širine, nesagledive dubine – prostranstva stvorena glazbom. Zapravo, što više slušate, iskustvo postaje sve više četverodimenzionalno, jer istovremeno kao da je nekada davno i nekad daleko u budućnosti.

Barem je tako otkako Jurado surađuje s producentom Richardom Swiftom, pa u svojevrsnoj trilogiji, ono što je počelo sa "Saint Bartlett" iz 2010. i razvilo se na famoznoj "Maraqopi" (2012.), sada ide još korak dalje, a sonični prostor koji Jurado i Swift zajedno stvaraju nastavlja rasti i rastezati se. I dok je "Maraqopa", po Juradovim riječima, bila priča o čovjeku koji odluči otići u pustinju i nestati u njoj, "Brothers and Sisters…" logični je nastavak u kojem naš čovjek kreće u potragu za samim sobom… i potpuno nestaje. Čak se i omot albuma – na kojem s pješčane obale promatra staklenu kupolu okruženu vodom, iza koje se u pozadini naziru planinski vrhunci prekriveni snijegom – uklapa u tu mističnu viziju novog svijeta, nepoznatog mitskog prostora. Mogle bi biti Ande, ili Aljaska, ili pak neko izmaštano mjesto naših najodvažnijih snova. No čim zakoračimo u njega, od prvog takta, sa sigurnošću znamo da je satkan od tisuća nevidljivih niti bas linije, gitara, udaraljki i klavijatura, a Juradov je prepoznatljivo kremasti glas najstalnija i najčvršća od njih.

Zvona, trube i potmula grmljavina u "Jericho Roadu" podsjećaju na obračune u vesternskim klasicima, kao što je to nedavno dočarao Danger Mouse s Danielom Luppijem, plemenski napjev koji nadglasava konge u "Silver Donna" mogao bi pripadati kakvoj utopijskoj zajednici budućnosti, dok kuckanje drvenih štapića, električna gitara i titranje klavijatura "Silver Timothyju" daju latino blues ugođaj. I dok smo na "Maraqopi" svi bili snovi koji se susreću, jeke i kiša, na "Return to Maraqopa" Jurado poručuje 'Now that you're home you can finally lay down'. A točno tako, kao povratak kući, zvuči "Silver Joy", najdelikatnija na cijelom albumu. U njoj nema ničega, samo Juradov umirujući glas i blago prebiranje po akustičnoj gitari, a pjesma je sasvim prizemljena i ovozemaljska, ljudska.

Zahvaljujući zvučnim fragmentima iz različitih razdoblja i žanrova glazbene povijesti i vjerskom i eteričnom simbolizmu Jerihona, Saturna, metaliziranih oblaka i zodijačke boli, Jurado i Swift stvorili su prostor između dimenzija, no iskustvo je neobjašnjivo umirujuće, a u novootkrivenim prostranstvima 'Over there beyond the words, we are all we dream of,.  ostaje samo glazba.