Mislim, bilo je svakakvih slučajnih i neuvjetovanih glazbenih spoznaja, ali danas je manje moguće da ću do nečega doći pukim slučajnim putem, onim neočekivanim ili sudbonosnim. Danas je put do nepoznatog i zanimljivog benda puno lakši. I upravo je zbog toga danas puno zanimljivije živjeti vlastiti slušalačku glazbenu avanturu. Moj Last.fm profil me lurkanjem po profilima djevojaka s lijepim avatarom svakodnevno usmjerava do gomile drugih sličnih, povezanih, opskurnih, sobnih, izmišljenih ili zaboravljenih bendova, a i paukova mreža glazbenih poveznica se lakše širi pošto je količina glazbe na hard disku odavno premašila količinu marljivo i požrtvovno sakupljane plastike koja me svakodnevno opsjeda s polica, tražeći rijetku priliku spasa iz prašnjave rutine. Naravno, romantičarska i sudbonosna otkrića uvijek su moguća, barem tako volimo misliti kada naletimo na opskurno izdanje koje nas tjera da skačemo po sobi svirajući badminton reket. U onom analognom i mladenačkom razdoblju, neočekivana i nenamjerna otkrića predstavljala su slatke avanture u nepoznato (o da! Besmisleno razglabam, kenjam već u samom uvodu, nostalgičan sam… Starim!?). Prostora i alata za istraživačke manevre bilo je manje pa se i svako novo otkriće otkrivalo duže, bez grižnje savjesti da ću ga zbog prvotnog nerazumijevanja i prezasićenosti morati prebaciti u recycle bin.

Tako je prije nekih desetak godina frend iz Pule kod mene ostavio knjigu u kojoj je umjesto bookmarka koristio jedan originalni ružičasti CD bez kutije i naziva. Nikada ga nije tražio natrag, a ja ga nikada nisam pitao o čemu se točno radi. Bio je to neki talijanski kantautor koji se dosta dobro furao na Toma Waitsa i Paola Contea. Neke su pjesme tako bezimeno završavale na kompilacijama koje sam onda još snimao djevojkama i frendovima. Prije dvije godine odlučio sam ga prebaciti na hard pa su se tagovi automatski povukli s neta. Bio je to album "Camera a sud" Vinicia Capossele izdan 1994. Nakon te spoznaje nisam se nešto previše trudio popratiti ostale albume, ali nedavno sam gubeći se virtualnim bespućima ponovo naletio na ovog, sada već, internacionalno poznatog talijanskog kantautora. Ugodno me iznenadila informacija da su na njegovom posljednjem albumu gostovali Calexico, ali da i on gostuje na talijanskom izdanju (opala!) njihovog prošlogodišnjeg albuma "Carried To Dust" s bonus pjesmom "Polpo D' Amor". No dobro, sada kada sam vas izmasirao ovim staračkim palamuđejem mogu napokon prijeći na stvar. Al vjerujte mi, nisam ovaj dupli uvod pisao samo zbog simpatične slučajnosti ružičastog CD-a bookmarka. Vinicio Capossela nije samo talijanska imitacija Toma Waitsa. Kao i već spomenuti Paolo Conte, Vinicio danas svoje albume izdaje s dodatnim prijevodima pjesama na još nekoliko europskih jezika i često mu na izdanjima gostuju ljudi poput Marca Ribota i popularne bande iz Tucsona.

Na posljednjem albumu "Da solo" Vinicio svoje korijene ponovno nalazi u stvaralaštvu Waitsa, Contea i jednog Fabrizia De Andréa, ali danas zvuči zrelije i osebujno, s iskustvom s kojim će se lagodno snaći u svakoj novoj glazbenoj avanturi. "Da solo" je album na kojem konce drže glas, klaviri, orgulje i gomila drugih vintage tipkala. Klarinet, trube, saksofon, kontrabas, tanjuri, zvižduci, gudala, lap steel gitara… samo su pozadinska podloga raznim atmosferama, pravilno dozirani kako klavir i glas ne završe u drugom planu. "Il gigante e il mago" djetinjasto i sanjivo otvaranje album. Vinicio namjerno pjeva i svira kao dijete koristeći dječji svjetonazor kao vodilju kroz zamršene životne labirinte. Kao čarobnjak se usred pjesme dere TA DAAA! završavajući u nekom cirkuskom raspletu u kojem podsjeća prije na našeg Tomu Bebića nego na Waitsa. (Eh, uvijek se sjetim one pretjerane ali drage mi izjave koju sam prvi puta čuo na snimci emisije "Ča smo na ovon svitu" Mate Pejića s radio Daruvara, a ide ovako: "Da nije Toma Bebić hrvatski Tom Waits nego je Waits svjetski Toma Bebić.)

U "In clandestinità" Vinicio pjeva o prevelikoj slobodi i zabludama u koje se zbog iste upetljavamo. "Qualcuno mi protegga / da quello che desidero /o almeno mi liberi / da quello che vorrei". "Una giornata perfetta" optimističan je pogled na sve oko sebe. Pjesma o dobrom raspoloženju, onom kada mislite da imate univerzalnu teoriju svega, onu u kojoj sve ima neko kratkotrajno objašnjenje prilagođeno samo vama, ona teorija koja postoji samo kada ste lepršavo sretni. Nesumnjiv utjecaj talijanskog pjevača i glumca Freda Buscaglionea iz pedesetih. "Il paradiso dei calzini" je još jedna djetinjasta uspavanka u kojoj ćete ubrzo prepoznati metaforu o svim ljudima koje gubimo, zaboravljamo i prestajemo voljeti. Ispričana kao priča o čarapama koje nemaju svoje parove rastopila bi svakog mrguda. Vinicio nikada neće imati karizmu jednog Contea pa baš zato pjesma poput "Orfani ora" može biti razorno tužna kada ju on pjeva bez imalo kulerštine. Zidovi će pričati kada nesanica propjeva u "Dall’altra parte della sera", a rat će po milijunti put postati besmislen u "Lettere di soldati". Calexico napokon nastupaju u "La faccia della terra" koju je inspirirala knjiga "Winesburg, Ohio" Sherwooda Andersona.

Pjesme s albuma uglavnom su predviđene za noćno konzumiranje, guštajući u samoći, oživljavajući stare spoznaje i podsjećajući na zaboravljene trikove za kvalitetnije preživljavanje u onom starom analognom svijetu. Kilometarske priče koje često mijenjaju smjer, otkrivajući metafore i zaboravljene ljubavi, tužne i sretne istovremeno. Uh, da samo znate koliko sam se u međuvremenu iživcirao tražeći onaj ružičasti CD s početka priče. Možda sam nekoga nenamjerno usrećio. Stvarno se više ne sjećam. Naći će se novi primjerak u digitalnom obliku. Poslije, sutra… jednom.

www.viniciocapossela.it

www.myspace.com/viniciocapossela