Sredinom devedesetih sam još bio osnovnoškolac, razmaženi balavac i kao sve face u kvartu – metalac. Onda se po glazbu muziku odlazilo u susjedni mikrokvart, u visoku i dugu zgradurinu u ondašnjoj Uskočkoj ulici u Puli. Prije par godina ime ulice je nepošteno prebačeno u moju ulicu. Da sam tako nešto predvidio i izjavio u ondašnjoj Uskočkoj ulici, smještenoj uz kultno školsko igralište, vjerojatno bih ekspresno postao predmet sprdnje i laka meta za sve vrste i podvrste čvegera, žgambeta i ostalih oblika tinejdžerskog mobbinga.

Uglavnom, imao sam dva dobavljača nove glazbe. Sandro je živio u drugom ulazu i prvi je u kvartu kupio Technics kazetnu komponentu zbog koje smo svi kupovali skupe TDK prazne kazete kako bi kod njega mogli presnimiti štogod novog ili teško nabavljivog metal štiva. On je bio heavy metalac. Drugi lik je bio Zlatko i on je živio u prvom ulazu zgradurine. Osim što smo se svi uvijek nadali da otići u Ameriku igrati košarku, on je za mene bio poseban izvor informacija i glazbe. Zlatko je bio neka vrsta eklektičnog metalca. Imao je razumijevanja prema svim žanrovima i nikad nije griješio s preporukama.

Nakon što su Death izdali album "Individual Thought Patterns" (1993.) ja sam se, onako rekreacijski, zakačio za death metal. Nešto kasnije Zlatko mi je preporučio novi floridski bend Cynic koji je iste godine izdao svoj prvijenac "Focus" za onda sveprisutni Roadrunner. Dva člana benda, Paul Masvidal i Sean Reinert, već su bila poznata s albuma "Human" s kojim je bend Death započeo kratku i uspješnu technical death metal fazu.

Mala digresija. Album "Focus" bio je jedan od onih CD-ova kojeg smo cijenili prije nego što bi završio u playeru. Sjećate li se onih oznaka koje su bile popularne u devedesetima? AAD, ADD i DDD? AAD ja značilo analog recording, analog mixing, digital transfer, ADD Analog recording, digital mixing, and digital transfer, a DDD da je sve odrađeno digitalno. Ne znam zašto, ali onda smo svi mislili da je užasno bitno da album ima DDD oznaku. Sjećam se da sam kao klinac kupio album "Diana Read Peace" opskurnog metal benda Dark Millennium samo zato jer sam kod Zlata vidio da na poleđini kutije piše DDD. E pa i "Focus" je imao tu oznaku.

Zamislite štreberski matematički pristup u kombiniranju death metala, jazza i androidskog vocoder pjevanja s čestim orijentalnim interferencijama. Metal lako širi vidike, ali malo tko je očekivao da će u Floridi, u kultnom Morrisound studiju, pod producentskom palicom Scotta Burnsa (taj je producirao večinu važnih death metal albuma od kraja osamdesetih do sredine devedesetih: Cannibal Corpse, Death, Deicide, Malevolent Creation, Sepultura, Suffocation… pa čak i Napalme) i s naslovnicom koja podsjeća na fantasy crteže s Lipa Mill bilježnica (znači, ništa zlo i naopako), biti snimljen takav metal križanac. Iako je album ubrzo proglašen remek dijelom, bend se godinu dana kasnije raspao.

Kult je preživio više od desetljeća pa su se Cynic 2007. iznova okupili kako bi se tobože iskupili starim fanovima zbog prebrzom odlasku sa scene. Krajem prošle godine, nakon 15 godina, "Focus" je dobio svoj nastavak s albumom "Traced In Air", a bend će u sklopu turneje nastupiti i u zagrebačkoj Močvari. Iako se tome djetinjasto veselim, ne znam da li je taj potez bio potreban. Kultni prvijenac je nakon više godina zapamčen kao kratka, ali zaokružena priča. Danas taj njihov technical death metal zvuči kao da Dream Theater snimaju album obrada Deatha, perprogresivno i štreberski čisto.

S druge strane, čim krene uvodna "Nunc Fluens" jasno vam je da se radi o Cynicu. Reinertovo precizno šamaranje bubnja, kombinacija pozadinskog death metal grgljanja s Masvidalovim clean i doziranim androidskim vocoderom još uvijek su specifičnosti koje su odgovorne za njima osebujnu atmosferu. Na kraju krajeva, "Traced In Air" je skroz OK album, a oni ne izgledaju kao ekipa koja na račun stare slave želi zgrnuti nešto bonus para. Zato me baš zanima kakva će biti publika na koncertu. Da li će Cynic pogledati uglavnom stara ekipa ili je kult zakačio i nešto novih klinaca.

Od ovog albuma ne možete očekivati iskonske death metal izlete kao što je to na prvom albumu bila "Uroboric Forms", a Masividal je vjerojatno lik koji će vam radije pričati o Alanu Holdsworthu, Johnu McLaughlinu, Frippu i Methenyju, nego o nekom novom metal, a kamoli post metal bendu. Zanimljivo je da se Masividal sa svojim novim bendom Æon Spoke čak približio nekom kvazi-indie zvuku. "Traced In Air" samo je progresivnija i opuštenija verzija onoga što su Cynic radili početkom devedesetih.

Nadam se da priča neće imati i treći nastavak. U biti, takve ću zaključke donositi nakon zagrebačkog koncerta. Do onda ću guštati u djetinjastoj zabludi da su Cynic još uvijek važan bend.