Neki su metal bendovi drastično mijenjali zvuk kroz godine. Put koji su prolazili od slavnih početaka preko krize identiteta zbog nasilne adaptacije na nove trendove pa sve do ponovnog interesa publike zbog kultnog statusa neke je bendove pretvorio u karikature sebe samih. Neki su preživljavali s 20% originalnih članova, a ima i onih koji su se nakon dugogodišnje hibernacije vratili s odličnim albumima (prošlogodišnji povratnički album od Carcass!). Velik je broj i onih kojima stari obožavatelji nikada neće oprostiti promjenu, ali ima i onih čiji underground prapočeci više nisu toliko važni i sveti za novi naraštaj slušatelja. Uvijek mi na pamet pada Anathema kao bend koji je počeo s doomom, a sada iza sebe imamu skoro dvadeset godina bavljenja progresivnim metalom i rockom u kojima su sveprisutne radijske pop forme.

Cynic su poseban slučaj. Njihov se kultni status polagano ključao nakon izdavanja prvijenca "Focus" na kojemu su uspjeli pomiriti death metal s progom i jazzom te nakon kojega su se ubrzo razišli. Iako onda baš i nisu bili najbolje prihvaćeni od publike koja je revno pratila sve što izlazi iz kultnog floridskog Morrisound studija, njihov se utjecaj širio na nove bendove i slušatelje čije sklonosti više nisu bile usmjerene samo prema death metalu. Shvativši da je broj fanova višestruko veći nego u devedesetima, Paul Masvidal i Sean Reinert su nakon rekreativnih aktivnosti s relativno nepoznatim projektom Æon Spoke odlučili reinkarnirati Cynic. Nagli povratak metal zvuku i starom proslavljenom imenu mogao je ukazati na pokušaj brze zarade, ali povratnički "Traced In Air" iz 2008. ne samo da je opravdao očekivanja starih fanova, nego je kroz neko vrijeme Cynic približio i slušateljima koji nisu bili vezani samo za metal, odnosno publici koja je sezala od raznoraznih progera pa sve do onih koji od metala prate samo ono što se probije do Pitchforka. Usudio bih se reći da je drugi album čak nadmašio kultni prvijenac.

Nakon tog poteza je uslijedilo polagano privikavanje publike na kompromis između metala i onoga što su Masvidal i Reinert radili u Æon Spoke. Zasigurno im možete zamjerati što su u tih 20 godina proizveli premalo te da su putem odustali od metala, ali nikako ne možete zanemariti činjenicu da su na tom putu uvijek ostali prepoznatljivi. S druge strane evolucija benda je mogla biti puno brža ako uzmemo u obzir da Masvidal otvoreno priznaje kako privatno više ne pridaje toliku pažnju metalu. Štoviše, tvrdi da se čak i u devedesetima samo slučajno našao u toj priči:

Back then it was not cool at all. It was like ‘what the hell are these guys doing?’ I think at the time the metal scene was so myopic in terms of extreme music that everyone was into just being tough and brutal and we were just these geeks. We were a bunch of dorks, you know?  We were just interested in jazz. I mean we weren’t even really listening to extreme metal, but we just happened to be in some bands that played it. guitarmessenger.com

Faza privikavanja na drugačiji zvuk nakon "Traced In Air" trajala je nekoliko godina i postepeno nas je pripremala na treći album. Osim dva EP izdanja Cynic su se pobrinuli da u tom razdoblju reaktualiziraju i neizdane pjesme ("The Portal Tapes") koje su snimljene nakon "Focusa" i koje su čisti dokaz da je Masvidal već onda bio spreman raskrstiti s metalom. "Re-Traced" EP nam je dao uvid u zvuk koji bi bend odabrao da se odmah odrekao metala, ali su već sa sljedećim EP izdanjem "Carbon-Based Anatomy" dokazali i spoznali da najbolje zvuče kada sve ostale utjecaje (jazz, ambient, world music…) nadglasaju progresivnim metalom. Obzirom da je na tim izdanjima izostalo growlanje ne vidim razloga da im se prigovara zbog zaobilaženja istoga na novom albumu "Kindly Bent to Free Us".

Razumljivo, novi je album smireniji, kontemplativniji i čak je opravdano tvrditi da se radi o najslabijem albumu u karijeri, ali jednostavno je nemoguće ignorirati specifične aranžmane, atmosferu i jazz trikove koji ukazuju na to da se radi o istom bendu koji je snimio "Focus". Priča o tome kako više ne bi trebali koristiti ime Cynic jednostavno više ne drži vodu. Kolikogod je njihova evolucija bila oprezna, rezultat je više nego uspješan. "Kindly Bent to Free Us" je kompromis na koji smo već odavno upozoreni. 

Na kraju krajeva Masvidal je još uvijek zaokupljen istim temama. Počevši od naslova koji se referira na knjigu "Kindly Bent to Ease Us" tibetanskog učitelja Longchenpa iz 14. stoljeća preko uobičajenih referenci na meditaciju, šamanizam, neizbježne mantre pa sve do  konstantnog preispitivanja vlastitog duhovnog putovanja (za daljnje proučavanje slobodno guglajte: Chögyam Trungpa, Terence McKenna, Alan Watts, Gitanjali Ghei). A tu je ponovo i pokojni Robert Venosa čije će ilustracije očito koristiti dok god budu izdavali pod imenom Cynic.

"Kindly Bent to Free Us" nije energičan i naelektriziran kao "Traced In Air", ali ipak vjerujem da nećete moći tek tako ignorirati njegovu pozitivnu atmosferu i majstorske sviračke sposobnosti Masvidala, Malonea i Reinerta. Štoviše, growlanje od sreće trebalo bi biti nešto što ćete uskoro moći sami ukomponirati u pjesme kao što su "Holy Fallout" i "True Hallucination Speak" jednom kada dekodirate mekši zvuk benda.

Neki se bendovi mijenjaju samo zato da bi ostali odlični. Ili uravnoteženi. Kako bi Masvidal vrlo vjerojatno zaključio.