Super mi je put od nevjerice do totalnog oduševljenja s ovim nedavno reaktiviranim progressive (technical) death metal bendom. Koliko god mi je 2008. bilo napeto čuti što su Cynic imali za ponuditi nakon 15 godina pauze i njihovog kultnog i jedinog albuma "Focus", isprva nisam mogao utišati skepsu koja se između redaka može iščitati u recenziji povratničkog albuma "Traced In Air". Tko je mogao očekivati da će death metal anomalija (prog + jazz +growlanje + androidsko vokoder pjevanje?!?) iz legendarnog floridskog Morrisonud studija s početka devedesetih ponovo uroditi plodom? Pogotovo ako uzmemo u obzir da se iza većine povratničkih poteza uvijek skriva potreba za dodatnim džeparcem članova koji su se u međuvremenu izgubili u vrtlogu malih i rubnih projekata. Doduše, ponekad je mučno slušati i novija izdanja vremešnih metal bendova koji nisu prestajali postojati... ali to je neka druga tema.

Ako su se i okupili radi novca i nostalgije, Cynic su nakon izdavanja drugog albuma dokazali da stari recept može funkcionirati i konkurirati baš zbog svoje originalnosti. Tako je bend 2008. bez obzira na koketiranje s retro prog/jazz matematikom i orijentalnim te inim meditacijama zvučao friško i moćno. Štoviše, ubrzo nakon albuma i uspješne turneje postalo je jasno da će sljedeći dugometražni potez sigurno konkurirati za jedno od najboljih metal izdanje godine.

No, u iščekivanju novog albuma dobili smo još jedan EP. I to još jednu, moglo bi se reći, neočekivanu mutaciju sličnu onoj s prošlogodišnjeg EP izdanja "Re-Traced" na kojem su Cynic predstavili podosta mekšu verziju nekoliko pjesama s povratničkog albuma. Te obrade zvučale su kao verzije pjesama koje su dva preostala stalna člana benda Paul Masvidal (vokal i gitare) i Sean Reinert (bubnjevi) prije mogli prošvercati kroz svoj mlaki post early Radiohead projekt Æon Spoke.

Novi EP "Carbon-Based Anatomy" je za razliku od prethodnog izdanja obrada uspješna simbioza zvuka s drugog albuma i clean pjevanja za koje se Masvidal okuražio nakon Æon Spoke iskustva. Znači, nema više growlanja i androidskog vokodera. Tymon Kruidenier i Robin Zielhorst više nisu u bendu pa je za novi EP sve gitare snimio Paul, a na basu je ponovo Sean Malone koji je izostao samo na prethodnom "Re-Traced". Tu je ponovo i Roberto E. Venosa, umjetnik od kojeg su Cyinic oduvijek posuđivali radove za svoje covere i koji nažalost nije doživio ovo izdanje. Moram priznati i da me sram što sam se prilikom recenziranja "Traced in Air" sprdao da naslovnica albuma ponovo baca na jeftini fantasy dizajn Lipa mill bilježnica. Nisam imao poima da je Venosa umjetnik zadužen za skice i idejna rješenja koja na kraju nisu prošle u film Dune te da je baš on upoznao H. R. Gigera s Dalíjem. Što dakako ima više smisla ako pogledamo u naslovnicu novog "Carbon-Based Anatomy" koja je daleko najbolji izbor do sada.

EP donosi šest novih pjesama od kojih su tri ambijentalno orijentirane ("Amidst the Coals", "Bija!", "Hieroglyph") pa više služe kao intro, intermezzo i outro konceptualne priče koju Masvidal sažima kao “...both a philosophical as well as a musical journey, one that begins in the Amazon jungle on the lips of a shamanic wisewoman (as portrayed by Amy Correia) and ends in outerspace”. Iako se moglo i bez tih meditativnih podloga iz indian shopa, ostale tri pjesme upadaju u sam vrh skromnog Cynic kataloga. "Carbon-Based Anatomy" je reinterpretacija neizdanog Æon Spoke singla "Homosapien", a centralna "Box Up My Bones" je najintimnija stvar koju je Paul ikada smjestio u Cynic repertoar i može se slobodno izvući iz nametnutog spiritualnog koncepta.  

Prepoznatljive gitare i Reinertove bubnjarske palpitacije ne samo da su ponovo tu, nego Cynic idu dalje bez većih pritužbi na sve očitiji prelazak iz deatha u uzbudljivi progressive metal. Novi album najavljen za 2012. bi mogao biti totalni hit za širi krug metal padobranaca bez obzira što se neće uklapati u kategoriju indie friendly metala.