Izgleda da su The Wrens napokon dovršili novi album, onaj koji se čeka već više od deset godina i koji nakon toliko vremena više niti ne mogu zamisliti kao logičan nastavak na legendarni "The Meadowlands". Te 2003. stalno je bio u slušalicama i taman se potrefio s početkom višegodišnjeg (beskonačnog) opraštanja s adolescencijom. I danas mu rado dopuštam da me baci na koljena, ali to radim svjesno, više iz nostalgičnih razloga, nego zbog mogućeg poistovjećivanja s nekim trenutnim životnim prilikama.

I tako, (ne) iščekujući nove Wrense, desio se album koji me bez pardona katapultirao deset godina u prošlost, u dane kada je vladao "The Meadowlands". Taj novi album puno mlađeg benda na prvo je bio samo zarazan, a onda je postao toliko razoran da sam se u jednom trenutku zatekao kako sam sebi objašnjavam da više ne bih trebao imati veze s takvim spletom nekontroliranog izljeva emocija, onih koje oslikavaju najslađe/najteže godine adolescencije i koje u suludoj potrazi za zakašnjelom katarzom istovremeno glorificiraju i demistificiraju proživljena iskustva.

Cymbals Eat Guitars su se ove godine ponovo izmislili na trećem albumu "LOSE" i slušajući ga nisam mogao prestati razmišljati o "The Meadowlands". Uostalom, Wrensi su na njemu sveprisutni: Drive down to Philly with me / To see the Wrens in a rec room.. ili … In your car had ‘I Guess We’re Done’ duels / I’ll do the Kev and you can do the Charles / We were both in need of rescue / So who saved whom… iiiili kako je pjevač i tekstopisac Joseph D'Agostino priznao za Wondering Sound: The Wrens were the fucking Beatles to us!

Njegov bend je u kratkom roku prešao put od Best New Music prvijenca do situacije u kojoj D’Agostino nakon drugog albuma upada u kolotečinu anksioznih napadaja i prepušavanja travom (Broke my bong on purpose / Hit the ceiling with weed / The summer benzo blackouts / Erased my identity). Tražeći spas nije gledao u budućnost nego se oslonio na nostalgiju i razračunavanje s demonima prošlosti, ali konačan ishod je ipak pobjeda, ona nošena na novom zvuku i pjesmama koje trijumfalno jašu prema katarzi.

Eksplozija inspiracije desila se u trenutku kada se odlučio vratiti u dane provedene s najboljim i prerano preminulim prijateljem Benjaminom Highom s kojim je i započeo Cymbals Eat Guitars. Na tom nas putovanju D’Agostino i duh Higha vraćaju tamo gdje se uvijek rado volimo vratiti, tražeći od nas da iznova proživljavamo slatki okus besmislene adolescentske anksioznosti koja nam se podrugljivo smije svaki put kada se izgubljeno koprcamo u živom blatu svakodnevnih odgovornosti s kojima kao da nikada nećemo naučiti pravilno rukovati. D’Agostino istovremeno reže i uživa, kao da istovremeno potiskuje i plač i smijeh, svjestan da sva ta sranja iz mladosti više ni nemaju tolikog smisla, ali im je dužan podići spomenik i dati im najveći mogući smisao.

Da, bio bi mi ovo album godine… da sam deset godina mlađi.