Kanađani - check, ime benda referenca na 80s trash - check, sintetički, isprekidani, eksperimentalno-rejvasti zvuk - check, malo (više) droge - check, blago divljački live nastupi - check, kontroverzice (pevačica sa 15 pobjegla od kuće, promijenila ime i otišla da živi s grupom narkića, antimarketing u svrhu marketinga, frka oko krađe autorskih prava, klasično ispaljivanje ljudi za svirku, napad na zaštitara) - check. Kad se ovako poslože osnovne karakteristike Crystal Castles-a, izgleda da su samo još jedan bend na kojeg će svršavati recenzenti i kritičari (naravno, oni koji znaju sta je dobra muzika) i na kojeg će se popaliti masa hipstera i ljudi koji vole novo i nesvakidašnje. Jedan od otprilike bezbroj takvih bendova (niste nikad čuli za njih).

Međutim, kada ilegalno downloadirate nešto od onoga što su Alice Glass i Ethan Kath dosad uradili, ubacite u plejlistu i pokrenete, neće vam trebati dugo da shvatite da CC, iako nisu baš muzička senzacija stoljeća ili nešto najbolje što ste ikad čuli, ipak nisu ni običan 'mi ne preseravamo, mi eksperimentiramo' bend.

Na prvom albumu, CC su zvučali neozbiljno, nezrelo, kaotično. Ali su svakako bili vrijedni pažnje. Koliko god tadašnji materijal bio ispodprosječno produciran, barem nije bio dosadnjikav i predvidljiv. 16 iscjepkanih, loše posloženih, ponekad i nedorečenih pjesama, ali 16 pjesama koje možete preživjeti u jednom cugu, 16 pjesama koje se mogu poslušati još nekoliko puta prije nego vas učine nervoznim, naljute ili isparanoišu. Sasvim dovoljno da im se pruži šansa da pokažu da mogu napredovati.

A napredak je na drugom albumu itekako vidljiv. Očito je da je dvojac iz Toronta skužio još par fazona koje mogu da odrade s opremom koju posjeduju, a rezlutat je iznenađujući, pozitivno. Od toga da neke stvari zvuče kao nešto što bi se dalo izmiksati, zapakovati u celofan i dobro prodati ("Baptism", npr.), nije se moglo pobjeći, ali to (iako u posljednje vrijeme gotovo postaje pravilo) nije uopće umanjilo kvalitetu snimljenog. Naravno, daleko od toga da su CC omekšali ili odlučili da će raditi muziku (isključivo) za lovu, štaviše, uspjeli su prepoznatljive impulsivne detalje uklopiti u prilično harmoničnu i koherentnu cjelinu. Za razliku od prvog albuma, gdje su prelasci s pjesme na pjesmu bili poprilično istrzani, na Crystal Castles (II) pjesme su posložene kao više-manje logični nastavci jedna druge (npr. "Empathy" - "Suffocation" - "Violent Dreams"). Što se samog zvuka tiče, promjena je vidljiva na stvarima kao što su "Year of Silence" ili pomenuti "Empathy" i "Suffocation". Od kombinacije glitcheva, distorzija i 8-bitnih ritmova nisu odustali, ali obogaćeni npr. shoegaze elementima, pojedni djelovi albuma zvuče smirenije i sređenije. Čak je vokal ponegdje pošteđen miksanja do neprepoznatljivosti. Međutim, kada čujete "Doe Deer" (savršen soundtrack za noćnu moru u kojoj pokušavate pobjeći od izobličene djevojčice koja želi da vas ugrize) ili "Birds" (sa distorzijama koje zvuče kao ubzani snimak kontinuiranog prebacivanja prekvencija na radiju) ipak je jasno da su to isti ljudi koji su radili CC numero uno.

U konačnici, posljednja pjesma na albumu, neodoljivo podsjeća na album njujorškog klarinetista Jeremiaha Cymermana. Da li su Crytal Castles prepisivali ili jednostavno imaju zanimljive ideje kao Jeremiah, ne znam, ali u svakom slučaju, krenuli su dobrim putem. Nadajmo se da će se istog i držati, u protivnom, zaslužili su, u svom stilu, šaku u nos.

pot lista na Terraneu: