Crystal Castles Crystal Castles II (1) Motown 2010.
Ako je suditi po broju recenzija pristiglih na našu nagradnu igru, Crystal Castles imaju dosta fanova na ovim prostorima. Tek je Janelle Monae privukla nešto više čitatelja recenzenata.
Nakon pažljivog čitanja natječaja, shvaćam da se radi o vrlo ozbiljnoj i by d book ekipi koja traži iscrpan i studiozan pristup problemu. Dakle, da ne dužim, ja sam odabrao danas govoriti o Crystal Castles, nezgodnom duetu iz Kanade, koji se sastoji od 2 osobe, čovjeka i žene.
Čovjek je električar, a žena vrišti. Ovaj mladi kanadski par vrlo energično prenosi energiju svojih misli do naših osjetila, slušnih i taktilnih, iako je muškarac često mirniji. Njihov prvi album, misterioznog imena Crystal Castles, počinje skladbom prepunom tuuuUUuuu hiponotičkih zvukova i priča dirljivu priču o pretvorbi čovjeka u boga te zaključuje pjesmu kratkim i jasnim epileptičnim napadom. U nastavku albuma vraćamo se u vrijeme kad smo kao mali igrali Super Maria kod prijatelja. Također, budi u nama sjećanje na prvo pijanstvo kada nismo mogli doći doma. Kako Mario blijedi u našim sjećanjima, tako i dečki iz CC-a smanjuju brzinu, kleknu, i oplakuju vremena kada su nas se oči sjajile, a da za to nije bilo nelegalnih razloga. Davno izgubljeno djetinje stanje uma uvlači se pod kožu kako melodijska kimera omotava one koji čuju. Svjesni svojih djela, dvojac mijenja magiju i vodi opijenu ekipu na putovanje svemirom, daleko od crkve, a blizu sise. Svi vole sisu, a nitko ne voli crkvu, pa vlada sveopća sreća.
Nakon kratkog napada podivljalog tetrisa, zaigrano autistično dijete priča s oduševljenjem o čarima svijeta i prestaje biti autista. Draža joj postaje lelujava kreativnost, uz malo agresije i destrukcije, ipak je žena. Dečko, svjestan opasnosti, mijenja ploču, a ona počinje plesati, pa svi plešemo. Weeeeeeee... Ohrabren, preuzima inicijativu i priča svoju priču. Kaže da... ma svi znamo što kaže i slažemo se. On pojačava bas, a ona pljuje. Neobičan momak u pozadini gubi okladu i počinje nekontrolirano plesati. Dok se lupa nogom o pod, to je jedina opcija. Alica se u nastavku kune slobodi, budućnosti i porocima, ali jedina promjena se vidi u tome što sad i poneka ruka lupa o pod. Na izmaku kontrole, ubacuje se ljubav koja preplavljuje atmosferu finim crno ljubičastim dimom, a ruke se dižu s poda. Nitko ne želi biti bačen u more, radije gleda spektakl u glavi, ili na pozornici. Kraj albuma donosi preokret, novi izazov i jake emocije, koje umirujemo vraćanjem albuma na početak i sendvičem.
