Iako se trebalo raditi o šali, Stephen Stills je 1974. prije povratničke CSN&Y turneje u razgovoru s Cameronom Croweom u biti bio poprilično iskren kada je izvalio ovu, sada već legendarnu, rečenicu. Da bi stvar bila gora intervju je u Creemu objavljen tek nakon te neslavne turneje, kada glavnim akterima tog megalomanskog projekta više nimalo nije bilo do šale, a kamoli do eventualnog snimanja novog zajedničkog materijala s kojim bi pokušali parirati kultnom albumu "Déjà Vu" iz 1970. Nakon dva mjeseca lokanja, šmrkanja i duvanja imali su čak razloga da se osjećaju pokradeno i izigrano.

Menadžer Elliot Roberts i promotor Bill Graham nagovorili su Davida Crosbyja, Stephena Stillsa, Grahama Nasha i Neila Younga na stadionsku turneju koja je trajala dva mjeseca i koja se sastojala od tridesetak koncerta u 24 grada. Za potrebe benda i popratne posade iznajmile su se limuzine i avioni, kokain je bio dostupniji od trave, a u prilog tome da je cijela priča bila besmisleno nabrijana govori i podatak da se na jastučnice u hotelima printao CSNY znak kojeg je nacrtala Joni Mitchell koja je nakon posljednjeg koncerta na Wembley stadionu izjavila: Everybody was heavy into the cocaine trip, and the stuff that was copped had to be cut with borax. People were shovelin' in it, shovelin' it in, and you couldn't get high off it (preuzeto iz "Shakey: Neil Young Biography", Jimmy McDonough). Nakon što su bend i menadžeri poslušali snimku tog nastupa odlučeno je da se neće izdati live album, a upitna je bila i daljnja suradnja četvorke. Glazba je ubrzo zaboravljena, novci su podijeljeni, a međuljudski su odnosi postali još gori nego prije putovanja. Primjerice, Crosby je onda bez zadrške priznao: In particular, I never wanted to see Stephen again. He was… 'crazy' is too nice a word. It sucked.

Nash je preuzeo ulogu arhiviste supergrupe pa je tako i glavni krivac za konačno izdavanje snimljenog materijala iz 1974. Koristeći snimke s desetak koncerata Joel Bernstein i on uspjeli su kompilirati 40 pjesama s kojima su na najbolji mogući način željeli dočarati kako bi zvučao idealan koncert s turneje koju je bend silno želio zaboraviti. I sam je Bernstein nakon turneje za snimke rekao da su u glazbenom smislu smeće, a Nash je nakon četiri godine slaganja i produciranja priznao da je bilo svega, pa čak i kopipejstanja ponekih dijelova samo da bi se nadoknadili propusti. Uglavnom, sve upućuje na to da trostruki live album "CSNY 1974." i nije toliko nužan dokument ukoliko od ove četvorke već na polici čuvate live album "4 Way Street" snimljen 1970.

No, očito je da je glazba zbog svakojakih nepodopština onda pala u drugi plan, jer na ovom trostrukom live albumu četvorka zvuči zrelije i usviranije nego ikada prije. Bez obzira na pucanje glasnica i mjestimično ispadanje iz ritma. Štoviše, sve to daje dodatni šarm starim uspješnicama. Dva električna i središnji akustični set definitivno traju predugo i mjestimice se osjeća zamor materijala, ali teško se oduprijeti klasicima. Povrh svega nenadmašiv je doprinos Neila Younga koji je na turneji predstavio velik broj onda tek izdanih i neizdanih pjesama i na taj način djelomično zasjenio ostatak ekipe. To je vrlo vjerojatno i glavni adut za bolju prodaju ovog box seta pa me ne čudi što me prodavač samoinicijativno pitao da li sam možda zainteresiran i za neko od Neilovih novijih izdanja.

Početkom sedamdesetih Neilovi su albumi "Time Fades Away", za vrijeme turneje tek objavljen "On the Beach" i već snimljeni ali onda još neobjavljen "Tonight's The Night" predstavljali način na koji se on borio s vlastitim demonima i sa slavom stečenom nakon velikog uspjeha s albumom "Harvest". I on je sam nešto kasnije zaključio: "Heart of Gold" put me in the middle of the road. Traveling there soon became a bore so I headed for the ditch. Pjesme s te Ditch trilogije i one neobjavljene iz tog razdoblja dale su nešto mračniji, na prvi dojam, pomalo neprimjeren ton ljetnoj stadionskoj turneji i tek se sada kuži koliko su numere poput "On the Beach", "Revolution Blues" i "Pushed It Over the End" onda zvučale aktualnije od starijih CS&N hipi himni. Iako se sve odvijalo na stadionima prepunim mladom publikom, društvena atmosfera, ali prvenstveno ona u krugovima benda, bila je daleko od onoga o čemu se sanjalo na Woodstocku. I baš kao što je mračnjaštvo s Neilove Ditch trilogije bilo prepoznato mnogo godina kasnije, tako je i ovaj materijal tek sada izronio iz arhive s tim istim pjesmama koje su odlično pristajale uz šizofrena stanja kroz koja je onda prolazila ova disfunkcionalna supergrupa.

Box set sadrži sve najbolje što vam pada na pamet a da je četvorka do tada (ne)objavila zajedno ili pojedinačno, ali drugi set, onaj akustični, sadrži ponešto drugačije izvedbe starih stvari i poneko neočekivano iznenađenje. Tu su sjajne izvedbe Crosbyjeve "Guinevere" i Nashove "Our House" koje kao da su umirile cijeli stadion, razuzdana izvedba "Suite: Judy Blue Eyes", legendarna "Teach Your Children" i još gomila drugih (CD 2 sadrži čak 19 pjesama!). Zanimljivost je definitivno Neilova minijatura "Goodbye Dick" posvećena Richardu Nixonu i njegovoj friškoj ostavci, a tu je i totalno neočekivana, pomalo šlampava i baš zato slatka, obrada "Blackbird" od Beatlesa.

Zato, bez obzira na to što su glavni akteri ove turneje mislili nakon nje, ono najvažnije je ipak glazba, a o njezinom značaju prije četiri godine za pot listu je već sve napisao LaMario u tekstu o njihovom kultnom albumu "Déjà Vu" (Njegov tekst svakako pročitajte do kraja! Ovaj ionako ne može pretrpjeti još jedan tuđi citat). Ista logika mogla bi se primijeniti i kod zaključivanja priče o ovom albumu. Jedinu razliku čini taj tvrdoglavi Neil i njegov izbor „nezgodnih“ pjesama.