No, za razliku od My Bloody Valentine, Ride ili ranih The Boo Radleys, Cranes svoju glazbu nisu zasnivali na bučnim, energičnim gitarama već na sanjivom glasu pjevačice Alison Shaw. Samim time Cranes najlakše možemo usporediti s grupama Lush, Slodwive, kasnim Pale Saints pa čak i Cocteau Twins. Tadašnja kritika Cranes je dobro primila, The Cure su ih zvali kao predgrupu na turnejama i sve je za grupu dobro izgledalo. No, onda je britanskom scenom zavladao brit-pop praćen gomilom bezveznih bendova koji su sa svih naslovnica vrištali kako su, eto, baš oni najbolji bend na svijetu i cijela shoegazing scena je netragom nestala. Bendovi su se raspali, uspomene su ostale, a glazbeni kritičari su se stvarno potrudili smislivši najgluplji naziv za jedan glazbeni pravac.

No, Cranes nisu prekinuli s radom sredinom devedesetih. Iako u sjeni, oni su više-manje cijelo vrijeme nastavili s radom provodeći dosta vremena na turnejama, najčešće po manjim klubovima. Diskografski nisu bili previše aktivni pa smo albume dobivali svake 3-4 godine, a nedavno im je objavljen i deveti studijski album jednostavnog naziva „Cranes“. Sam album koncipiran je po klasičnom Cranes obrascu – glavnu riječ i dalje ima upečatljiv glas Alison, a glazbena podloga je svedena na minimum. Drugi dio obitelji Shaw koja čini polovicu grupe, brat Jim, ostavio se bubnjeva i prebacio na klavir te stvorio minimalistički dojam koji nas prati cijelo vrijeme. U stvari, ukoliko uspijevate „trpjeti“ Alisonin glas onda bi vam ovaj album mogao pružiti odličan sountrack za, recimo, poslijepodnevni odmor ili prvu jutarnju kavu. Potpuno neopterećen, minimalistički produciran album u 40 minuta donosi 10 pjesama (+kratki instrumentalni uvod) koje ni po čemu ne odskaču od cjeline. Alison i dalje pjeva o nekim tako običnim životnim temama, u njenoj pozadini je gotovo u pravilu prisutan samo klavir (bas sam uspio čuti u „Wires“, značajniju gitarsku dionicu ima „Move Along“, u „Collecting Stones“ čuje se violončelo, a u tragovima nekih pjesama postoje udaraljke), a najveću muku slušajući ovaj album imaju oni koji odabiraju singleove s pojedinih albuma. Najbliža tome je već spomenuta „Move Along“, a favoriti s albuma su „Invisible“ te prije svih sjajna „Worlds“ s kojom se praktično otvara album. Jedina je to pjesma u kojoj se čuje „cijeli bend“, a Alisonino mantrično ponavljanje refrena ovu pjesmu stavlja u red zanimljivijih pjesama objavljenih s prijelaza iz 2008. u 2009. godinu. „Cranes“ možda nije album koji će krajem godine biti pri vrhu raznih lista ili koji će se prodati u milijunskim nakladama, ali je jako ugodan album koji me, moram iskreno priznati, ugodno iznenadio svojom kvalitetom. Nisam mislio kako Cranes imaju još uvijek nešto zanimljivo za reći, a ispalo je potpuno suprotno. U poplavi izvođača koji se žele nametnuti eksperimentirajući s raznoraznim zvukovima s jedne strane i američkih singer/songwriter „plačipičaka“ s druge, Cranes predstavljaju pravo osvježenje. Barem za nas koji smo slabi na glazbu koja dolazi s Otoka.

www.cranes-fan.com