Čim se zavrti nova longplejka Courtney Barnett na um vam padne Jonathan Richman i genijalni Modern Lovers, pa čak i neprežaljeni Go-Betweensi. No, to je možda samo prividna i prvoloptaška usporedba. Iako mi nije bila namjera tako započeti osvrt jer prije svega to je jako nepošteno prema Courtney, ali za razliku od Richmana, Courtney je vrlo direktna, nedvosmislena i, možda samo prividno, naivna.

Iako se smatra njenim debitanskim ostvarenjem Courtney se već neko vrijeme polako šulja, premda vrlo glasno i primjetno, bespućima glazbene i međumrežne zbiljnosti. Iz daleke nam Australije, točnije iz Melbournea, grada čija je scena izrodila, između ostalog, i Birthday Party, Nick Cavea i Bad Seedse, Crowded House, Dead Can Dance, Dirty Three, pa čak i Kylie Minogue, Courtney Barnett je pažnju na sebe usmjerila vrlo dobrim (skoro odličnim) dvostrukim EP-jem  "A Sea of Split Peas" koji se po mnogim godišnjim listama najboljih albuma nalazio uvijek oko zlatne sredine. Iskreno, u početku joj nisam odavao previše značaja (zapravo pažnje) jer sam u to vrijeme upijao radove nekih drugih predstavnica „nove ženske kantautorske“ struje, ako se to uopće može tako i nazvati. Kako god, naknadnim fokusom na njen početni rad, a sad trenutno i na njen „službeni“ prvijenac događa se da se ovaj album vari već neko vrijeme u mom glazbenom želucu. Zasluženo. "Sometimes I Sit and Think..." je pravi dragulj za uši moje generacije koja je stasala 90-ih jer je toliko utjecaja i zvuka, referenci na to vrijeme da je jednostavno nemoguće zaraziti se ovim indie-pop-rock desertom. Courtney je, vjerujem, nesvjesna ovog pothvata, ali podsvjesno se izrodio zvuk koji jednostavno (p)ostaje organski i sastavni dio mog, i vašeg, slušalačkog senzibiliteta koji se razvijao unazad dvadesetak godina.

Ono što je privlačno kod nje i njenog banda je osim bezbrižnog, „slackerskog“ zvuka (mada je i to dosta rubna i prožvakana konstatacija s obzirom da band čvrsto stoji na nogama dok služi kao podloga Barnettovim autorefleksivnim, prizemnim, a istovremeno surealnim ispovjedalačkim tekstovima) je vještina kojom uspješno stvara svijet ispunjen nesigurnostima, strahovima od odgovornosti osobe u  poodmaklim 20ima. Ovim albumom Courtney Barnett zapravo sazrijeva i kroz tekstove se suočava sa izazovima koje joj karijera i odnosi s ljudima oko nje nosi. Pritom je dovoljno samokritična da nam ne odaje dojam nezrelog curetka koji se još nije odlučio na ozbiljne korake i pritom je još, tobože, bezbrižna. Duhovitost i tekstovi puni dosjetki koje odišu ironijom i originalnim smislom za humor su aduti zbog kojih se Courtney  zapravo treba shvatiti krajnje ozbiljno. Zaista već neko vrijeme nisam naišao na toliku nehinjenu izravnost kod nekog autora (osim možda kod Kozeleka i njegovih glazbenih dnevnika i spomenara) da je pravo osvježenje kad takav album ne traži dešifrirajući, detektivski, proračunati angažman. "Sometimes I Sit and Think..." je pitak i zahvalan komad umjetnosti, a istovremeno toliko kompleksan da puca po šavovima od iskrenosti. I ono što je najbitnije, njen svijet nam se otvara bez fige u džepu i raste sa svakom slijedećom pjesmom i potrošenom minutom. Zbog ovakvih i sličnih ploča, da parafraziram naslov, ponekad sjedim i razmišljam, a ponekad samo sjedim i prepuštam se.