'Madafaka', to je bila prva stvar koju sam pomislio kada sam ugledao naslov nove kompilacije iz arhive LITA, kuće koje je fanaticima funk kompilacija poznata po fenomenalnom izdanju "Wheedles Groove - Seattle's finest in funk & soul 1965-75", a ostalima po bavljenju opskurnim izdanjima klasičnog popa (Serge Gainsbourg, Lee Hazlewood), Mercury Revu ili soundtracima legendarnih pornića.

Složenica country funk obećavala je zanimljivo iskustvo. Kako spojiti dva tako različita pravca, jedan koji se isključivo bazira na storytellingu, a drugi koji se isključivo bazira na groovu? Mislim, neće li krajnji rezultat ovako nečega biti defektan poput mutanta iz Prometeja?

Bojazan se pokazala neopravdanom jer majstori koji su se u navedenom vremenskom razdoblju poigravali sa žanrovima očito su vrlo dobro znali što rade. Funk podloga sa klasičnim naglašenim tonovima i razlomljenim ritmovima, uz neizbježno udaranje po baserici (slappin da bass man) glazbena je osnova, a country je tu prvenstveno u službi pjevanja - većina vokala pripada poznatim country imenima.

Kako su oni došli na ideju da svoj priče pričaju preko funky podloga pojma nemam, ali definitivno su pogodili. Istina, dobar dio materijala više naginje laganijim soul momentima u stilu Staxa tipičnim za ovo doba, ali ima tu i sasvim dovoljno tvrdog funka da opravda naslov country funk, a ne, recimo, country soul.

Kako su pjesme poprilično jasno definirane podjelom podloge i vokala, najzanimljiviji dio slušateljskog iskustva postaju aranžmani. Tekstovi ostaju poprilično jednostavni, bliži honky-tonk temama nego nekim mudrim folk pričama, glazba je dobro poznata svakome tko je u životu jednom čuo ploču Staxa ili Jamesa Browna, pa igranje s aranžmanima daje potrebnu autentičnost.

Tako na uvodnoj "LA Memphis Tyler Texas" rockabilly ikone Dalea Hawkinsa imamo spoj svega navedenoga uz dodatak flaute kao u "Going Up The County" Canned Heata, nešto pedal steela i poneko bluegrass čupanje žica. Na sljedećoj "Hello LA, bye bye Birmingham", koja je u principu tipična country folk balada u kalifornijskom stilu, imamo i soul prateće vokale, a "Gerogia Morning Dew" donosi pedal steela na bacanje.

Slijede pjesme začinjene usnom harmonikom, akustičnim instrumentima i svim mogućim vokalnim harmonijama, neke s više funka, neke s manje, sve s puno soula. Tu je čak i Link Wray u žestokom elementu na otkačenoj "Fire & Brimstone" koja puca od gitara, akustičnih i električnih, a sve uz ritmičku pratnju maracasa koje zauzimaju cijeli jedan kanal, dok je bubanj tek u pozadini. Što je samo jedan od detalja koji naglašava i otkačenu, da ne kažem psihodeličnu, stranu cijele ove priče, opet više nego tipičnu za doba i regiju u kojoj je nastala.

Sve u svemu, kako nema smisla pričati o pjesmama, još ostaje reći kako je ovo album i za one sklonije funky strane priče, kao i za čiste kauboje. Onima koji pak uživaju u oba žanra, dotična kompilacija uljepšat će dan. Ukratko, poslastica za sve mothertruckere.