Kad sam još bio tinejdžer i tek počeo otkrivati Crowse, veći cooleri od mene, s puno više poslušanih ploča i puno istančanijim glazbenim ukusom, govorili bi: 'Crowsi, to je šund, limunada, šećer, Marisol, ne gubi vrijeme na to, iskoristi energiju koju imaš i baci se na prave stvari, stvari sa stavom'. Nešto godina kasnije, kada sam i sam postao iskusni cooler istančanog glazbenog ukusa, i dalje sam slušao Crowse, usput govoreći sebi 'ma snimit će oni loš album kao i svi, a tebi će ostati samo uspomene, dobre su uspomene, ali nisu one najvažnije, glazba je toliko više od jeftine emocije'.

Danas imam 31 godinu, dva kredita, prosječnu plaću i nisam u stanju odigrati basket dva dana za redom bez da me ne stisne u leđima, ali i dalje slušam Crowse, samo što sam sada svjestan da glazba nije ništa više od jeftine emocije, ali ujedno i da ništa, nikakvi stavovi, promišljanja ni trendovi, nisu važniji od toga. Doduše, više definitivno nemam istančan glazbeni ukus jer mi je ovaj novi album obrada (ima li jeftinijeg načina za ostaviti dojam da nešto radiš i izvući lovu fanovima?) jedina stvar koju slušam već mjesec dana, ali, to i nije bitno, bitno je da se radi o super materijalu i da opet imate razloga za osjetiti zen slušajući Duritzov vokal i sjajnu americana pratnju benda.

Birajući materijal za album, Duritz i kompanija kao da su se držali dvije linije - na jednoj su se našli provjereni klasici za koje zna svaki površni rock fan, a na drugoj opskuriteti poznati uglavnom samo članovima benda. Ova druga linija je fenomenalna jer, lišen prijašnjeg kontakta s pjesmom, imao sam dojam kao da slušam novi autorski materijal Duritza i benda, potpuno uživajući u toj besprijekornoj kombinaciji vokala na rubu patetike koji uvijek uspijeva zvučati dostojanstveno te maksimalno ispeglane i producirane svirke koja uvijek uspijeva odraziti sviračko umijeće i strast.

Sve počinje s uvodnom "Untitled (Love Song)" izvjesnih The Romany Rye, pjesmom koju su Crowsi jednom čuli na koncertu ovog lokalnog benda i potpuno je prisvojili, a nešto slično su napravili i s "Hospital" Cobya Browna (nije u rodu s Larryem Brownom, toliko znam), koja i tematikom i izvedbom pripada Duritzu, inače okorjelom ovisniku o psihijatrijskim lijekovima (kaže da se skinuo, da je konačno sve ok u glavi, a cinik u meni razmišlja kako to nikako nije dobra vijest za njihov sljedeći autorski album).

Od ovih prisvojenih obrada imamo još sjajnu "Like Teenage Gravity" Kaseya Andersona (nije u rodu s Ryanom Andersonom, toliko znam), ali i pjesme koje su praktički samo nove verzije originala koji na neki način već pripadaju bendu jer su ih u određenim razdobljima napisali ili na njima svirali upravo članovi Crowsa u prijašnjim projektima ("Mercy" i dobro poznata "Four White Stallions" njihove su autorske stvari, a sjajna pop-psihodelija "Jumpin Jesus" posuđena je od benda u kojem se jezgra budućih Crowsa prvi put okupila).

I dok ovaj dio materijala rastura onim tipičnim dobrim stranama benda, poput sunčanih harmonija i klasičnog rock zvuka kalifornijskog tipa, obrade klasika tek su simpatični podsjetnici na utjecaje. Iako se ne radi o po ničemu posebnim verzijama, Duritz i bend u nijednom trenutku ni ne pokušavaju nadmašiti originale, držeći se odavno zadanih gabarita. I iako ovo definitivno nije značajan dio albuma, izuzetno je zabavan, bilo da se radi o obradi prekrasne Dylanove "You Ain't Goin' Nowhere", simpatične "Ooh La La" Facesa ili kultnih zicera poput "Ballad of El Goodo" Big Stara, odnosno "Return of the Grievous Angel" Grama Parsonsa. U biti, jedini klasik koji je dignut na novu razinu fenomenalna je "Meet On The Ledge" Fairport Conventiona, koja u ovoj verziji zaraznu melodiju nadograđuje čvrstim Crazy Horse kotrljanjem i moćnim refrenom čije harmonije rasturaju psihofizičko stanje jedinke.

Ima tu još i poneka obrada modernijih bendova, poput Travisa, Dawesa i Teenage Fancluba, dodano im je malo štiha tipičnog Crowes zvuka, ali ujedno se radi i o tri pjesme koje se nekako ne uklapaju u ovaj materijal (iako je "Start Again" lijepa pjesma, bez obzira izvodili je Crowsi ili Fanclub). Sve u svemu, svaki fan benda dobio je još desetak novih razloga za provesti sparne ljetne dane uz Crowse, a, obzirom na skuplje gorivo i potencijalno sve manje korištenje klima uređaja, dobar dio ovoga albuma može poslužiti i kao osvježenje. Ono, limunada sa šećerom, kugla sladoleda, hladno pivo uz prijenos Olimpijade u debeloj hladovini. I WC negdje pri ruci ako ovo sve pomiješate odjednom, jasno.

www.countingcrows.com