Moj prvi susret s glazbom Big Paupera je bila prva ploča njegovog dua "Two Ton Sloth (Token Recluse, 2008.)'' s njujorškim reperom Bradom Hamersom. Tada se zvao Panzah Zandzahz (skraćeno PZ) i uvijek sam ga miješao s producentom imena Zedvantz (usputna preporuka, poslušajte ili besplatno skinite njegov album "Turntable Jazz (Rhythm-Incursions, 2008.)''), i moram priznati, čak se jedno vrijeme divio raznolikosti čovjekove produkcije. A Two Ton Sloth i Brad Hamers su dio scene koja me uz najbolju volju nikad nije privlačila. Radi se o meni uglavnom nezanimljivom, nazovimisaonom bijelom indie hip-hopu na tragu recentnog Sole-a, Astronautalisa i dijelom mineapolitanskog Rhymesayers Entertainmenta; uz dosta eksperimentiranja s elektronikom i izraženim post-rock štihom u vidu te česte, nazovimo ju, melankolične epičnosti podloga.

Kad sam prije kojih godinu dana napokon shvatio koji je koji, odlučio sam da jednoga ne volim a drugoga volim. A kada sam prije kojih mjesec dana surfao po blogovima i forumima tražeći novosti u domeni bijelog artie hip-hopa i ovlaš pročitavši neki post spazio 'Panzah Zandzahz', opet sam se uspio prevariti i u nadi za nastavkom meni iznimno zabavnog mini albuma "Turntable Jazz" pohitao skinuti (legalno, besplatno) nešto što se zove "Cops Eat Flowers". Tko bi odolio takvom naslovu. Opet moram priznati da nisam na prvu skontao o komu/čemu se radi. Album sam stavio u winamp i ne obazirući se na naslove pijuckao čaj i visio na računalu. Tek kada mi je druga stvar "The Simple Life (These Fears Behind Me Edit)" zapela za uho i kada sam ju krenuo pustiti isponova, vidio sam da je autor dotični Big Pauper.

Kada sam otišao pitati Google tko je pak sad Big Pauper i shvatio da sam sâm sebe peti put digao na istu foru, saznao sam i da je BP (ili PZ) bio aktivan na mash-up sceni u vrijeme kada je ona bila na vrhuncu (a koje ja nikad nisam bio preveliki fan. Premda sam "DJ N-Wee (Jay-Z vs. Pavement) - The Slack Album (2004)" poslušao barem deset puta. Što je puno za nešto čega deklarativno nisi fan (ili sam samo snob i prokleti hipster). Na stranici portlandske izdavačke kuće Circle Into Square se može pročitati da je njegov mash-up ''Me & THIS Army: Radiohead Remixed & Mashed Up by PZ (2005)" skinulo tri milijuna ljudi. To je pošten 'claim to fame'.

Moram priznati (treći put koristim taj glagol u tekstu. Što je ovo?) da sam se već na početku drugog paragrafa sjetio onih nekoliko Emirovih prispodoba o kupanju na Lokrumu u kojima bi 80 posto teksta otpalo na prepričavanje doživljaja vezanih za odlazak, bivanje i povratak s kupanja, a 20 posto na sam album. Pošto ja nemam Lokrum na koji bih odlazio doživljavati recenzije (nema doduše više ni Emir), već sam "Cops Eat Flowers" na primjer jutros slušao u nagužvanom tramvaju na putu za faks i toliko se smrznuo da sam na povratku bijesan otišao u Namu i prvi put u životu kupio duge gaće, bilo bi dobro reći što više o ploči.

Ali nema se što puno reći. "Cops Eat Flowers" je jednostavna trip-hop ploča u duhu ranog Luke Viberta, DJ Vadima i inih klasičnih Ninja Tune točaka. Produkcija temeljena na samplovima s što manje intervencija u iste. Showcase producentove vještine i uha za pronalazak kompatibilnih sekvenci (da ne upotrijebim riječ 'sample' u dvjema rečenicama zaredom). Tu je i znan modus po kojem ulomci iz filmova, serija, crića, radija etc. određuju 'temu' stvari. Pa tako u naslovnoj "Cops Eat Flowers" imamo završni monolog: '...you've given us a world we can't handle as it is, so we're gonna change it. But we're not gonna change it with bombs and guns. We're gonna change it with fuzzy sweaters and flowers instead. We're gonna change it with teddy-bears and fudge brownies'. Treća stvar "The Simple Life" ima jedan zanimljv režiserski trik. Na samom početku čujemo dijalog: 'Ž: It takes practice, you know? M: What, playing a banjo? Ž: Making babies!', a kasnije, na sredini stvari čujemo drugi fragment dijaloga, koji je u izvoru očito prethodio prvome: 'M: Maybe get married, maybe make some babies, maybe buy a farm. You know, get a mule. Buy a banjo'. Sumnjam da to riješenje ima kakvu teorijsku pozadinu (i nadam se da nema), ali nije to ni baš neki banalan zanatski trik. Dojma sam da je željena posljedica tog rješenja ta da se izbjegne to da preuzeti dijalog bude samo puka, (zbog odsustva konteksta) obeznačena naracija teme stvari. Time je dijalog rastavljen na djelove (da ne kažem 'dekonstruiran'), i onda reukomponiran u stvar. Doima li se stvar cjelovitije, meni da. Ali ja sam naivan.

Zaključno bih trebao reći što ja mislim o ploči. Pa sad. Ja sam takav trip-hop prestao slušati u drugom srednje. I uglavnom mi takva glazba zadaje migrene. Čak i ako je iznimno groovasta (npr. RJD2). Ali Big Pauperu ću dati visoku ocjenu. Zašto, ne znam. Možda se domislim razlogu ako budem recenzirao Zedvantza. Možda ne.

www.djpz.com
www.myspace.com/tokenrecluse
www.tokenrecluse.com

P.S.

Album besplatno možete skinuti ovdje
Poslušajte mash-up Percee P vs. Beck ovdje