Od glazbenika koji neumorno stvara već punih dvadeset godina, teško je očekivati da će ostati vjeran sebi i svome zvuku, a uspjeti napraviti nešto sasvim originalno i novo, no "Upside Down Mountain", prvi solo album od 2008. (ako ne računamo dvije zajedno s Mystic Valley Bandom u međuvremenu), ipak je ponešto drugačiji od svega što je Conor Oberst do sada napravio. Dok je Oberst oduvijek više pažnje polagao stihovima nego inovativnoj instrumentaciji, glazbeno sada zvuči bogatije i punije nego na većini prijašnjih izdanja (bilo s Bright Eyesima ili s Mystic Valley Bandom), i da, s mnoštvom produkcijskih dodataka i ukrasa, pomalo ulašteno. No na njemu se i dalje pojavljuju teme koje ga oduvijek more i čine prepoznatljivim, o ljubavi, slavi i bijegu od povećala javnosti, o smrtnosti i umiranju, no album u cjelini obavija toplinom i nešto je u njemu vrlo utješno i umirujuće. Jer dok se bori sa samim sobom i za sebe, ujedno se bori i za nas i kao da nas drži pod ruku i, tapšajući po leđima, kaže 'Sve je u redu, svi do koljena stojimo u istoj kaši'.

Neke od poredbi uglate su i začudne, poput one o duši koja odlazi u nebo u košari od pruća zavezanoj za balon s vrućim zrakom, no to je upravo ono što Obersta čini neodoljivim, dok pokušavamo proniknuti u sve slojeve značenja pritom uživajući u drugačijim imenima za ono svima poznato. Najčešći je motiv bijega od društva i slave kao u "Time Forgot", „Moved to a town that time forgot, Where I don’t have to shave or be approachable“. I smirivanju čežnji i ambicija „I used to think that time was of the essence, Now I just wish I could get some sleep“ u „Hundreds of Ways“, jer stotinu je načina za preživjeti dan, ali dovoljno je naći samo jedan.

Iako se teme isprepliću unutar pjesma, ovo je album ponajprije o odlukama koje izabiremo u životu, o žaljenju nad njima i mirenju sa samim sobom, o pogledu unatrag zrelijim očima. Zbog toga su i stihovi izravniji i zreliji nego do sada, no nikako izlizani, a Oberst je i dalje majstor neobičnih slika, poput ovih u „Desert Island Questionnaire“, „Talking to a mannequin/ Don't know what it means when he takes my pulse/ And says that I'm a lot like him/ I say that's fair enough/ That's why I'm trying to loosen up“, niske savršeno precizno izrezbarenih minijatura ljudskog stanja o usamljenosti, umrtvljenosti i dosadi, o duhu našeg vremena.

Žanrovski, okviri su ostali isti, "Kick", o mladom ali ocvalom glumcu koji se od neuspjeha skriva na dnu čaše, je pravi pop rock sing-along brzog i snažnog ritma, no na snimkama uživo Oberst će je klasično ogoliti i izvesti samo uz pratnju gitare. No, spomenuta "Hundreds of Ways" je country veselica pojačana djevojkama iz First Aid Kita na pratećim vokalima i zvucima trube, dok "Zigzagging towards the Light" podsjeća na Noah and the Whale, veselom melodijom i ovim slatkastim Ooo ooo u refrenu, što je glazbeno ipak mala novost. "Night at Lake Unknown" prekrasna je pedal steel country balada o slomljenoj ljubavi, a najintimnija i najnježnija na albumu svakako je "You are Your Mother's Child". Poput uspavanke koju otac pjeva dječaku ili pisma koje mu piše, prisjećajući se kako je kao beba prebolio žuticu, za maškare bio astronaut, na bejzbol terenu udario lopticu kao jabuku,… za kojeg se nada da će biti bolji od njega i nikada tako usamljen kao što je on sada kad je sin odrastao. Cijeli život u pet živopisnih gorko-slatkih slika, praćena samo zvucima akustične gitare.

Uz taj neponovljiv, drhturavi vokal, koji meni oduvijek zvuči kao dva glasa, jedan dubok, a drugi krhak, isprepleteni u jedno, Oberst je lirički još uvijek besprijekoran, čar i rafiniraniji, dok su egzistencijalističke dvojbe ostale iste, samo su sada malo tiše i pogađaju jače. "Upside Down Mountain" će zato možda zbuniti neke koji ga nisu navikli čuti u tako pitomom, uglađenom obliku, no sve što je bitno je baš na svome mjestu.