Lutajući bespućima interneta naletio sam na možda i najbolji opis sadašnjeg stanja grupe The Bouncing Souls. Komentator ispod jednog od njihovih videa na YouTubeu, neke live izvedbe, uočio je da pjevač Greg Attonito izgleda kao računovođa koji se napio na božićnom tulumu firme i odlučio sa svima podijeliti svoje nezavidno pjevačko umijeće. Sa svojim šarenim kravatama i najgorom pojavom na pozornici koje se mogu sjetiti, zajedno s ostatkom benda djeluje kao tata koji sramoti svojeg cool klinca.

Za one koji možda ne znaju, Bouncing Souls su pripadnici stare garde New Jerseya. Sviraju tamo još od 1989., izdali su 9 albuma, prodali tonu ploča, postali i ostali kultno ime, uz samo jednu izmjenu bubnjara u svojoj dugoj povijesti.

Nedavno su prvi put posjetili i Lijepu našu. Doduše, izabrali su krivi grad i krivi termin. Iz meni nepoznatog razloga odlučili su se za Zadar jedan dan nakon što je premijerni Terraneo završio, što je očekivano završilo veoma slabom posjećenošću. Šteta, jer je koncert bio veoma ugodan. Pokazao je zašto se kao bend nisu raspali nakon svih tih godina.

Bouncing Souls sviraju jednostavnu, himničku muziku s kojom se lagano poistovjetiti. Nemu tu mističnih tekstova o jahanju svemira kao metafora fragilnosti našeg postojanja, niti tehničke profinjenosti od koje zastaje dah. Pjesme se vrte oko jednostavnih, da ne kažem primitivnih, tema poput vječnih problema sa ženama, cuganja sa frendovima, odrastanja i ostalih stvari koje bi mogle svidjeti prosječnom adolescentu. Ono što ih odvaja od milijun ostalih sličnih bendova je količina srca kojeg ti ljudi ulože u svaku pjesmu. Gledajući lica ljudi koji su se dovukli iz cijele Hrvatske te vruće zadarske noći, vidio sam iskreno veselje i ekstazu slušanja jer se osjetilo da je ono sto čuješ ipak više od pukih nota i melodija.

No da ne duljim previše, ovo je ipak osvrt na novi album. Na prvo slušanje "Comet" je lošiji od ostatka bendovog kataloga. Tijekom godina su napravili progresiju od početnog pop punk s primjesama malo žešćih ritmova do novijeg pop rocka. Dok su im neki fanovi zamjerali omekšanje zvuka i odrastanje, smatram da je to bilo potrebno jer nitko ne želi slušati čovjeka od 40+ godina kako pjeva pjesmu "I Like Your Mom", ako zbog ničeg drugog, onda zbog potencijalne nekrofilije.

Na ovom albumu se javno vidi jaz u kvaliteti između novijih pop stvari i pokušaja da ponovno napišu neke od žešćih stvari svoje mladosti. U ovu drugu kategoriju spadaju skoro neslušljiva "We Love Fun" te u najbolju ruku prosječne "DFA" i "Infidel". S druge strane, trebalo mi je ravno 20 sekundi uvoda "Fast Times" da me uvjere da su i dalje sposobni napisati nevjerojatno melodične pjesme. Naravno da više nikada neće napisati pjesmu u rangu "True Believers" no mislim da to nitko od njih ni ne očekuje.

Dakle, da rezimiramo. Pola albuma se sastoji od ispodprosječnih brzih stvari koje bi se posramili i mnogo manji bendovi, druga polovica je veoma kvalitetna pop ljiga, ali ni blizu na tragu prijašnjih albuma. Uz sve te mane album mi se skoro stalno vrti unutar playliste.

Ima nešto u Bouncing Soulsima što se ne može objasniti riječima. Mogao bih ovdje napisati milijun pametnih disertacija, objasniti točno što valja ili ne, ali sve to nema smisla. Jedini valjani zaključak koji mogu dat je da si pustite "Fast Times" ili "Comet" i nakon 30 sekundi ćete ionako biti prodani za život. Ili ćete nastaviti dalje bez njih.

onesheet.com/bouncingsouls