[Napisao sam valjda karticu teksta u kojoj sam pokušao objasniti zašto je novi album Strokesa tek osrednji, povremeno i loš. Koristio sam velike riječi, razbacivao se s kobasicama od rečenica, da bih tek pri kraju osvrta shvatio da sam radim to što mi se kod ovih i ovakvih Strokesa ne sviđa – preseravam, generički i bezmudno. Brišem, ponovno pišem. Iskreno, srčano.]

Nekomu je to Nirvana, nekomu Neil Young; njihova jedna pjesma, album ili cjelokupna diskografija pogodi žicu. Kad bih se baš potrudio, možda bih i uspio ispisati par rečenica o tomu koju je i kakvu žicu pogodio "Is This It". "Room on Fire", također. Možda sam to već uradio. Provjerite arhiv pot liste. Ukratko, to JE to. Prva dva albuma su TO. Sve što je došlo poslije toga, nije. Pokušavao sam obrazložiti zašto je tomu tako. Povući paralelu između infatuacije ženom i bendom. Kao, sretnete dobru ženu. Ona je prelijepa i ultraomegainteligentna. Vrijeme prođe, shvatite da ste pogriješili. Ona je samo lijepa i inteligentna. Niti je pre-, niti je ultraomega-. No, vaša je krivnja, jer upravo ste joj vi prišivali kvalitetu koju ne posjeduje. E, sada, ne želim reći da prva dva albuma Strokesa nisu vrhunska, ali želim reći da sve ono što je došlo poslije, ono što sam očekivao i ono što sam na samom kraju dobio, pa... ja sam kriv, valjda. Očekivao sam istu energiju. Kurčevitost, makar i bez pokrića.

"Comedown Machine", njihov peti album, posjeduje iskupljujuću kvalitetu, a ona se manifestira u vidu sposobnosti benda da, čak i kada su nemotivirani i u ne baš najboljim odnosima, stvori zaraznu pop pjesmicu. To je, što više razmišljam, jedino dobro što je ostalo. Pozitivan atavizam. Sve ostalo, loše. Krenimo redom. Naslanjanje, ali ne graciozno, nego pijano, na zvuk osamdesetih, dosadno je. "Take on Me" norveških pop srcolomaca A-ha svevremenski je hit, ali inkorporiranje njihovog zaraznog uvodnog pasaža na synthu u skladbi "One Way Trigger", pa još i ubrzavanje istoga, trebalo bi imati poantu. Naime, ukoliko već posuđujete, daj se našalite s tim. Namignite. Ne, zarazni uvod u pjesmu samo je izgovor za nastajanje iste. O predvidljivom središnjem gitarskom solu da ne govorimo. Završna je pjesma najveći trn u oku, ipak. Em što se zove "Call It Fate, Call It Karma", što je vjerojatno najgluplji naziv pjesme u njihovom opusu, a nije da nema konkurenciju, em što je dojmljiva lounge melodija, na tragu Morretijeva solo projekta Little Joy, i Julesov jedan uspješan pokušaj falsetta upropašten takvom smijurijom od teksta... uši krvare. Najveći je problem novog albuma nedostatak ideja i smjera, kao da sami ne znaju što žele postići. Tu i tamo se osjeti pokušaj prizivanja boljih vremena, kao u gitarski nastrojenoj drmačini "50/50" ili u prvom singlu "All The Time", ali ključni faktor zbog kojeg su te pjesme funkcionirale, gitarska međuigra Valensija i Hammonda Jr.-a, jednostavno ne postoji.

Ne znam, Strokesi me podsjećaju na prijatelje iz srednje škole. Bili smo nerazdvojni. Nisu mogli napraviti pogrešan korak. A sada su, lupam, članovi HDZ-a ili SDP-a. Dragi su mi i dalje, ali što je previše – previše je.

thestrokes.com